ALTERNATIVNI IZVJEŠTAJ O PRIMJENI OKVIRNE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU PRAVA NACIONALNIH MANJINA U REPUBLICI HRVATSKOJ

 za period 1999. – 2004.

 jun 2004.

 

I

Informacije o organizacijama uključenim u izradu izvještaja

Ovaj izvještaj izradio je Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara u suradnji za Zajednicom Srba iz Rijeke. Izvještaj je sačinjen uz financijsku podršku Minority Rights Group International ( MRGI ) - Southeast Europe Diversity and Democracy Programme koji je financiran od Charles Stewart Mott Foundation, Development Cooperation Ireland, European Commission ( CARDS ), Swedish International Cooperation Agency i UK Department for International Development.

Ovaj tekst nužno ne odražava zvanične stavove MRGI-a, njegovih donatora ili partnera.

 

Informacije o organizacijama uključenim u izradu izvještaja:

 

Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć, Vukovar, je nevladina, nepolitička, neprofitna, humanitarna organizacija. Centar je osnovan 01.08.1996.god.

Vizija Centra je moderno demokratsko društvo, društvo vladavine prava i poštivanja ljudskih prava i vrijednosti, društvo tolerancije i jednakih mogućnosti za sve, bez obzira na etničku i religijsku pripadnost, jezik i kulturu, te socijalni status.

Aktivnosti Centra su:

- promocija i zaštita ljudskih prava i sloboda;

- pružanje besplatnih pravnih savjeta i relevantnih informacija;

- podrška civilnim inicijativama i ekonomskom razvoju;

- priprema i vođenje javnih kampanja;

- organiziranje različitih vidova edukacija;

- aktivnosti usmjerene na međuetničku i međureligijsku toleranciju;

- suradnja sa relevantnim vladinim i nevladinim organizacijama u Republici Hrvatskoj, stranim nevladinim organizacijama i međunarodnim organizacijama.

Centar djeluje na širem području grada Vukovara i bivšeg UNTAES područja sa specifičnim aktivnostima na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Programi Centra podijeljeni su u slijedeća područja rada:

1.Zaštita i promocija ljudskih prava

2.Ekonomski razvoj

3.Edukacija / Informiranje

4.Demokratizacija

5.Mirovne aktivnosti

6.Suradnja

 

Korisnici usluga Centra su sve kategorije građana bez obzira na spol, kulturu, jezik, mentalne ili fizičke mogućnosti, nacionalnu ili religijsku pripadnost i sl.

Centar je član Koalicije za promociju i zaštitu ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.

Kontakt osoba: g. Ljubomir Mikić, predsjednik

Adresa: Fra. Antuna Tomaševića 32, 32 000 Vukovar, Republika Hrvatska

tel/fax:+385 (0)32 413 319, tel: +385 (0)32 413 317

e-mail: centar-za-mir@vk.htnet.hr

 

Zajednica Srba Rijeka (ZSR) je nevladina i nepolitička organizacija koja okuplja građane, pripadnike srpske etničke zajednice, s područja Rijeke i Primorsko-goranske županije, s ciljem njegovanja i očuvanja njihovog kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta, ali i zaštite ljudskih i manjinskih prava u skladu s postojećom zakonskom regulativom Republike Hrvatske i međunarodnim konvencijama i mehanizmima, koje je Hrvatska usvojila kao svoje standarde.

ZSR je osnovana krajem 1991. godine i tada je djelovala u okviru šire regionalne Zajednice Srba Rijeke, Istre i Gorskog kotara.  Od 1994. godine ZSR je djelovala autonomno pod vlastitim nazivom. Zajednica Srba Rijeka jedna je od osnivača i članica Srpskog narodnog vijeća, krovne institucije srpskog naroda u Republici Hrvatskoj.

Kroz svoju najvažniju aktivnost, Program zaštite ljudskih i manjinskih prava (pravna pomoć, tribine, konferencije, suradnja sa međunarodnim institucijama), ZSR je izgradila bogatu suradnju sa nizom NGO iz RH te BIH i  Srbije i Crne Gore, ali i sa drugim manjinskim zajednicama u Gradu Rijeci i RH inicirajući niz aktivnosti s područja interetničke komunikacije.

U razdoblju od 2000. do 2002. u statusu lokalnog partnera MRG-a ZSR je organizator i tri međunarodne konferencije s temom položaja nacionalnih  manjina u srednjoj i jugoistočnoj Evropi.

U svim svojim aktivnostima ZSR ima vrlo dobru suradnju sa lokalnom vlasti u Rijeci, izvršnom i zakonodavnom, a ima i svojeg predstavnika u Odboru za nacionalne manjine Gradskog vijeća Rijeke.   

 

Kontakt osoba: gđa. Darinka Janjanin, voditeljica programa zaštite ljudskih i manjinskih prava Zajednice Srba Rijeka i predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine grada Rijeke

Adresa: Trg Sv. Barbare 1, 51000 Rijeka, Republika Hrvatska

tel.: +385 (0)51 330 867, fax: +385 (0)51 330 873 

e-mail: darinka.janjanin@ri.htnet.hr; vsnm-ri@net.hr

Web-page: www.chez.com/zsr

 

U izradi izvještaja, prikupljanjem i obradom podataka te sugestijama, sudjelovale su i sljedeće organizacije ili njihovi predstavnici:

 

-          Udruga ''ZvoniMir'', Knin

-          Udruga ''ALTRUIST'', uredi u Splitu i Kninu

-          Udruga ''Projekt građanskih prava'', Sisak

-          Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda ''HOMO'' Pula, ured u Korenici

-          Udruga ''Hoću kući'', Knin

-          Srpski demokratski forum, ured u Kninu

-          Dalmatinski odbor solidarnosti, ured u Kninu

-          Centar za mirovne studije, Zagreb

-          Udruga '' Delfin '', Pakrac

-          MPDL, Knin

II 

Uvod

1. Ovaj izvjestaj predstavlja alternativni izvjestaj o primjeni Okvirne konvencije za zastitu nacionalnih manjina Vijeca Europe u Republici Hrvatskoj, za period 1999 – 2004.

Republika Hrvatska, kao clanica Vijeca Europe, ratificirala je Okvirnu konvenciju 11.10.1997., a Konvencija je stupila na snagu 01.02.1998, sukladno clanku 29. st. 2. Konvencije. Ispunjavajuci svoju ugovornu obvezu prihvacenu ratifikacijom Konvencije (ODJELJAK IV., cl. 25 Konvencije), Republika Hrvatska je, u februaru 1999.god., izradila i dostavila na razmatranje Glavnom tajniku Vijeca Europe tj. Odboru ministara Vijeca Europe inicijalni izvjestaj o primjeni Okvirne Konvencije tj. informacije o zakonodavnim i drugim mjerama, koje su poduzete za ostvarenje načela izloženih u Okvimoj konvenciji.

 

2. U martu 2004. Republika Hrvatska dostavila je Odboru ministara Vijeca Europe drugi redovni izvjestaj o primjeni Okvirne konvencije. Ovaj izvjestaj predstavlja alternativni izvor informacija o primjeni Okvirne konvencije za zastitu nacionalnih manjina i relevantnog domaceg zakonodavstva, te polozaju manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Izvjestaj donekle prati strukturu informacija izlozenih u Vladinom izvjestaju, te ih, u odredenom obimu, dopunjuje navodeci konkretne primjere o prakticnoj primjeni odredaba Okvirne konvencije i relevantnih domacih zakona. Pri izradi ovog izvjestaja vodilo se racuna o prvom Vladinom izvjestaju, Misljenju Savjetodavnog odbora za Okvirnu konvenciju ( ref.broj ACFC/OP/i (2001)2 te o Rezoluciji Odbora ministara br. ResCMN(2002)1 o provedbi Okvirne konvencije za zastitu nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

 

3. Kao izvore informacija koriscenih za izradu ovog izvjestaja navodimo: izvjestaje i izjave lokalnih i medunarodnih nevladinih organizacija; izvjestaje, dokumente i informacije relevantnih vladinih tj. drzavnih institucija; informacije iz medija; relevantno domace zakonodavstvo; izvjestaje, misljenja, izjave i dokumente medunarodnih organizacija.      

 

III

Opće napomene - 1999. – 2004.

a) STANOVNISTVO PREMA NARODNOSTI / ETNICKOJ PRIPADNOSTI

 

4. 2001.god. obavljen je posljednji popis stanovnistva u Republici Hrvatskoj, a godinu dana nakon toga, 2002.god., i sluzbeni rezultati popisa. Znacaj rezultata posljednjeg popisa stanovnistva ogleda se u cinjenici da je to prvi sluzbeni popis stanovnistva u Republici Hrvatskoj proveden od stjecanja neovisnosti i raspada bivse SFRJ. Rezulati popisa pokazuju da se ukupan broj stanovnika Republike Hrvatske u periodu 1991. – 2001. smanjio za oko 7,25 % ( sa 4.784.265 na 4.437.460 ), udio pripadnika vecinskog hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnistva Republike Hrvatske povecao se za oko 11,53 % ( sa 78,1 na 89,63 % ), dok se udio pripadnika nacionalnih manjina[1] u ukupnom broj stanovnistva Republike Hrvatske smanjio za oko 50 % i iznosi 7,47 % ili 331.383 stanovnika.

 

5. Rezultati popisa stanovnistva iz 2001.god. potvrdili su ranija nagadanja o promjeni etnicke strukture stanovnistva u Republici Hrvatskoj u odnosu na 1991.god. Popisom stanovnistva prema narodnosti 2001.god., evidentirani su statisticki podaci za 22 manjinske zajednice prema etnickoj pripadnosti.[2] Najvecu manjinsku zajednicu prema etnickoj pripadnosti cine Srbi sa 201.631 pripadnika ili 4,54% udjela u ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske, zatim Bosnjaci – 20.755 ili 0,5%, Talijani – 19.636 ili 0,4%, Madari – 16.595 ili 0,4%, Albanci – 15.082 ili 0,3%, Slovenci -13.173 ili 0,3%, Cesi – 10.510 ili 0,2%, Romi – 9.463 ili 0,2%, Crnogorci – 4.926 ili 0,1%, Slovaci – 4.712 ili 0,1%, Makedonci – 4.270 ili 0,1%, Nijemci – 2.902 ili 0,1%, Rusini – 2.337 ili 0,1%, te Ukrajinici – 1.977, Rusi – 906, Zidovi – 576, Poljaci – 567, Rumunji – 475, Bugari - 331, Turci – 300, Austrijanci – 247 i Vlasi – 12. Dodatno, 19.677 stanovnika izjasnili su se kao Muslimani.

 

6. Smanjenje broja pripadnika manjiskih zajednica u odnosu na rezultate popisa 1991.god. evidentirano je kod Srba – 65%, Crnogoraca – 49%, Slovenaca – 41%, Makedonaca – 32%, Rusina – 28%, Madara – 25%, Ukrajinaca – 20%, Slovaka – 15%, Talijana – 7%, dok se povecanje broja pripadnika biljezi kod Roma – 41%, Albanaca 25% i Nijemaca – 10%.[3]

U popisu 2001.god., dio Muslimana, evidentiranih 1991.god. ( 43.496 pripadnika ), izjasnio se kao Bosnjaci. Ukupan broj Bosnjaka i Muslimana prema popisu 2001.god. iznosi 40.529 pripadanika, sto predstavlja smanjenje u odnosu na broj Muslimana evidentiranih 1991.god. od oko 7%.       

 

7. Popisom 2001.god. kao stanovnici Republike Hrvatske nisu evidentirane osobe koje izvan zemlje borave duze od godinu dana. Popisom su, medutim, prema medunarodnim obvezama, popisane izbjeglice iz drugih dijelova bivse Jugoslavije, koje su se zatekle na njenoj teritoriji.

U periodu proteklom od provodenja popisa 2001.god. povecan je broj stanovnika srpske nacionalnosti. Naime, prema podacima Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice iz oktobra 2003.god., u periodu 2000. – septembar 2003.god., vecinom iz Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u Hrvatsku se vratilo 46.068 izbjeglica srpske nacionalnosti [4], a od kraja ratnih sukoba ukupan broj manjiskih povrataka ( izbjeglice i raseljene osobe ) iznosi oko 108.000 ili oko 1/3 od ukupnog broja izbjeglih Srba.[5] Od toga broja moguce je da popisom nije obuhvaceno 10.572 povratnika koju su se vratili 2001.god. te 9.640 u 2002.god. i 8.826 do novembra 2003.[6] Medutim, nasumicne provjere provedene provedene od UNHCR, Misije OSCE i NVO naznacuju da se oko 2/3 prijavljenih povrataka moze smatrati stalnim[7], a da '' nakon kraćeg zadržavanja mnogi povratnici odu u Srbiju ili Bosnu ''[8]. Prema podacima Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo / Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice od 1 novembra 2003, broj izbeglica iz Republike Hrvatske ( uglavnom etnickih Srba ) kretao se oko 210.000, od čega 190.000 u Srbiji i Crnoj Gori, a 22.000 u BiH.

 

8. Rezultati popisa stanovništva 2001.god. izazvali su burne komentare nekih predstavnika nacionalnih manjina. Tako je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, odbio prihvatiti rezultate popisa te zahtjevao njegovu reviziju uključivanjem u popis svih izbjeglih Srba, kao i onih koji su se, u međuvremenu, vratili. U tom smislu, prema Srpskom nacionalnom vijeću, trebalo je razmotriti popisivanje dodatnih 68.000 Srba. Furio Radin, predsjednik Saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, zatražio je objašnjenje rezultata popisa i razloga opadanja broja pripadnika nacionalnih manjina te predlagao novi program za razvoj i zaštitu manjinskih prava, a Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, izjavo je da su rezultati popisa potvrdili potrebu za prevencijom asimilacije i iseljavanja pripadnika nacionalnih manjina.[9] Nakon objavljivanja rezultata popisa razvila se i diskusija o razlozima smanjenja pripadnika manjinskih zajednica, naročito Srba. Za razliku od Milorada Pupovca, Žarko Puhovski je prihvatio rezultate popisa kao '' ispravne i očekivane '' te izjavio: '' Kada se etnička grupa smanji na jednu trećinu tijekom jednog desetljeća, to ne može biti rezultat prirodnih migracija već preseljenja pod pritiskom koje obično upućuje na etničko čišćenje ''[10]. Početkom 2004.god., u svom istupu pred Hrvatskim saborom, Furio Radin je ustvrdio da je iz Hrvatske etnički očišćeno 300.000 Srba.[11] Vlada Republike Hrvatske u svom je izvješću o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz marta 2004.god. kao razloge smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina, mada ne jedine, navela: slabljenje i pucanje veza unutar nacionalnih manjina usljed prostorne rasporednosti, seljenja stanovništva u gradove i urbanizacije; interregionalne i prekomorske migracije ( posebno za vrijeme i nakon rata 1991. –1995.god.); veću socijalnu pokretljivost usljed povećanja razine obrazovanja; mješovite brakove koji podvajaju etniku komponentu stanovništva, što je naročito karakteristično za pripadnike srpske nacionalne manjine u gradovima i područjima koja nisu bila zahvaćena ratom; pojačana identifikaciju s profesionalnom ili socijalnom skupinom ili regionalnom pripadnošću i na kraju posljedice rata 1991.-1995.god.[12] Ocjenjujući izvješće Vlade, Savjet za nacionalne manjine upozorava '' da je nepotpuna interpretacija podataka drastičnog smanjenja broja pripadnika manjina ( srpska nacinalna manjina, bošnjačka nacionalna manjina i druge ) od 1991. do 2001.god., te se stoga iskazuje potreba za znanstvenom analizom navedenih popisa ''[13]. Međutim, bar što se etničkih Srba čiji se broj prema popisu smanjio za gotovo 400.000, pomalo je licemjerno stavljati posljedice rata 1991. - 1995.god. na posljednje mjesto uzroka smanjenja njihova broja te ne pominjati mogući opravdani strah od iskazivanja etničke pripadnosti zbog, do danas, diskriminativne politike koja se vodi prema njima. Nesumnjivo je da je određen broj Srba napustio Hrvatsku svojom voljom, zbog neslaganja sa zvaničnom hrvatskom politikom i rukovodstvom te zbog počinjenih kriminalnih djela i zločina u ratu. Međutim, bivši predsjednik Tuđman izjavljivao je da će se broj Srba u Hrvatskoj po završetku rata svesti na 3-4%, '' što se gotovo matematičkom preciznošću postiglo ''.[14]  U izvješataju o manjinama u Hrvatskoj, Minority Rights Group International na prvom mjestu kao razlog smanjenja broja pripdanika manjina navodi '' nacionalističku politiku usmjerenu protiv Srba, kroz koju su Srbi izloženi pogrdama, šikaniranju, prijetnjama i ubijanju, kako unutar tako i van ratom pogođenih područja ''.[15] Pokušavajući objasniti rezultate popisa stanovništva, Vlada premijera Račana pokazala je dokumente koji su dokazivali da su Srbi organizirano napustili Hrvatsku i prije nego što hrvatske snage oslobodile teritorije pod kontrolom lokalnih Srba [16] ( odnosi se na operaciju Oluja, avgust 1995.god.). Komentirajući Vladine izjave i dokaze, Jelena Lovrić, novinarka Novog lista navodi da vlada '' brižljivo evidentira događaje na srpskoj strani, ali negira sve poznate činjenice da je hrvatski režim ( u to vrijeme ) imao detaljan plan koji je provodio da smanji broj Srba u Hrvatskoj '' te da takvim selektivnim pristupom povjesnim činjenicama sadašnji režim ( premijera Račana ) '' brani Tuđmanovu politiku i krije njegove zločine ''.[17] U optužnici pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv hrvatskih generala Ivana Čermaka i Mladena Markača, od 19.februara 2004.god., tužiteljica između ostalog navodi da su '' Tijekom i nakon operacije "Oluja" i čitavo vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, Ivan ČERMAK i Mladen MARKAČ su s drugima, uključujući Antu GOTOVINU i predsjednika Franju TUĐMANA, sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem i potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima ’’[18]. Sve prethodno navedeno govori u prilog stavu Savjete za nacionalne manjine da postoji potreba za znanstvenom analizom uzroka smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina, što je potrebno i nužno za normalizaciju međuetničkih odnosa i povjerenja narušenih za vrijeme rata. Međutim, imajući u vidu brojne izjave i stavove predstavljene na hrvatskoj političkoj sceni o nemogućnosti revidiranja povijesti i dovođenja u sumnju već utvrđenih činjenica, malo je izgleda da će do predložene analize ikada doći uz nužnu podršku značajnijih političkih struktura te da bi ona imati bilo kakav značajniji uticaj. Po završetku tzv. mirne reintegracije bivšeg UNTAES područja i završetka mandata UN u Istočnoj Slavoniji na hiljade ljudi ( uglavnom Srba, ali i ostalih manjina ), zbog različitih političko-pravno-ekonomsko-sigurnosnih problema, napustilo je Republiku Hrvatsku, a na stotine su zatražile azil u više zapadno-evropskih zemalja ( Norveška, Velika Britanija, Irska... ). Za više informacija o mogućim razlozima smanjenja broja etničkih Srba uzrokovanim ratom 1991.-1995.god. te nakon toga pogledati pod d) POSTOVANJE OPĆIH ( LJUDSKIH ) PRAVA PRIPADNIKA MANJINA I VLADAVINA PRAVA i pod IV.II.

 

b) POLITICKO OKRUZENJE

 

9. Smrt predsjednika Tudmana krajem 1999.god. te parlamentarni ( januar 2000.) i predsjednicki izbori ( februar 2000.) oznacili su kraj desetogodisnje vladavine nacionalisticki orijentirane Hrvatske demokratske zajednice ( HDZ ), stranke pokojnog predsjednika. Parlamentarnim izborima na vlast dolazi '' pro-reformska '' vlada na celu sa premijerom Ivicom Racanom

( Socijaldemokratska partija ), sacinjena od sest opozicijskih stranaka ''demokratske '' orijentacije, dok novi predsjednik postaje '' demokratski '' kandidat Stjepan Mesic. Izbori su ocjenjeni kao '' mirni i uredni '' te kao '' znatan napredak '' u zadovoljavanju OSCE standarda. '' Vlada koja je došla na vlast nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u januaru i februaru 2002.god. od svoje prethodnice je dobila neprihvatljivo nasljeđe diskriminatornih zakona i praksi, na štetu prije svega raseljenih osoba i izbjeglica srpske nacionalnosti.''[19] U maju 2000.god. odrzani su i opci lokalni izbori, koji su potvrdili rezultate parlamentarnih izbora i donijeli odredene promjene na lokalnoj politickoj sceni. HDZ je zadrzao cvrstu vlast u nekim zupanijama i opcinama. Parlamentarni izbori odrzani 23. novembra 2003. otvorili su HDZ put povratka na vlast, sto se 23. decembra 2003. i dogodilo izglasavanjem povjerenja formiranju nove vlade , predvodene predsjednikom HDZ Ivom Sanaderom, u Hrvatskom saboru. Nova vlada dobila je podrsku i formirana je uz podrsku nekoliko manjih stranaka i parlamentarnih predstavnika nacionalnih manjina, buduci da rezultati izbora nisu omogucavali samostalno formiranje vlade i nisu HDZ-u osiguravali parlamentarnu vecinu potrebnu za izglasavanje podrske.

 

10. Vlada premijera Racana inicirala je i pokrenula vise programa politickih i ekonomskih reformi, mada joj se, nerijetko, od strane nekih drustvenih subjekata, spocitavala nedovoljna odlucnost, hrabrost, stvarna volja i ustrajnost. Politiku premijera Račana prema srpskoj zajednici Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik iz reda srpske nacionalne manjine, opisao je slijedećim riječima: '' Račan je bježao od manjina, posebno od Srba, osim od njihovih glasova. I kada ih je dobio, više ga nisu zanimali'' te napomenuo da ni politika prema drugima manjinama nije bila bolja.[20] Kao otvorena pitanja politickog karaktera, kako za vrijeme Racanove, tako i Sanaderove vlade, oznacena su suradnja sa Medunarodnim kaznenim tribunalom za bivsu Jugoslaviju - ICTY, povratak izbjeglica, puno postivanje prava manjina, reforma pravosuda tj. uspostava vladavine prava te reguliranje odredenih otvorenih pitanja sa susjednim drzavama. Račanova vlada, vezano za ukidanje diskriminacije i povratak srpskih izbjeglica, prema Međunarodnoj kriznoj grupi usvajala je ''polovične mjere''  čiji je cilj bio umirivanje međunarodne zajednice i, istovremeno, da preuzete obveze ostavi neispunjenima.[21] Obje vlade iskazale su namjeru i zelju za prikljucenje Europskoj Uniji ( po mogucnosti u slijedecem krugu planiranog prosirenja 2007.god. ) i u tom pravcu otpocele/nastavile procese, nerijetko uz međunarodni pritisak, politickih i ekonomskih reformi i prilagodbi te intenzivnu diplomatsku kampanju. U tom smislu, Racanova vlada dostavila je oktobra 2003. odgovore na upitnik Europske Komisije, a u cilju procjene i davanja misljena o podobnosti Republike Hrvatske za clanstvo u EU. Europska Komisija zauzela je pozitivan stav prema Republici Hrvatskoj tj. donijela pozitivno misljenje 20. aprila 2004.[22] Temeljem ovoga misljenja, Republika Hrvatska je zvanicno, 18. juna 2004., dobila status zemlje kandidata za clanstvo u EU.

 

11. Odredena nagadanja i skepticizam oko privrzenosti HDZ nacelima ljudskih prava i mogucem nastavku politike negativnog odnosa prema manjinama pocela su nestajati odmah nakon parlamentarnih izbora. Premijer Sanader tj. Vlada zakljucila je sporazume o suradnji sa izabranim clanovima parlamenta iz redova srpske ( predstavnici Samostalne demokratske srpske stranke – SDSS ) i predstavnikom talijanske nacionalne manjine, sto je rezultiralo pruzanjem njihove podrske izboru nove Vlade u Hrvatskom saboru. Istu podrsku iskazali su i svi ostali clanovi parlmenta iz redova nacionalnih manjina. Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, jos je za vrijeme predizborne kampanje pozvao izbjegle Srbe na povratak, a sporazum potpisan sa SDSS obuhvatio je namjeru rjesavanja osnovnih problema srpske zajednice u Hrvatskoj poput povratka izbjeglica, povrata oduzete/zauzete imovine, provodenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, razvoja '' podrucja od posebne drzavne skrbi '', reforme pravosuda i suradnje sa susjednim drzavama. Za vrijeme novogodisnjih praznika premijer je posjetio predstavnike talijanske nacionalne manjine u Istri te sudjelovao na prijemu organiziranom od strane politickih predstavnika srpske zajednice povodom proslave pravoslavnog Bozica u Zagrebu. Premijer je nastavio naglasavati potrebu postivanja manjiskih prava te uspostave razumijevanja i izgradnje povjerenja izmedu pripadnika razlicitih etnickih zajednica, a sto je pozitivno ocjenjeno i od strane OSCE misije u Republici Hrvatskoj.[23] Premijer je naglasio i da nacionalne manjine predstavljaju bogatstvo Republike Hrvatske, nikako problem.

 

12. Veliki korak naprijed u garantiranju i zastiti manjiskih prava te efikasnom provodenju CoE OKZNM u Republici Hrvatskoj predstavlja usvajanje i stupanje na snagu novih zakona ( pogledati paragraf 14. ), s naglaskom na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen u decembru 2002., koji je ocjenjen kao pozitivan i kvalitetan dokument, a cime je Republika Hrvatska ispunila svoju obavezu nastalu pristupanjem u clanstvo Vijeca Europe i ratificiranjem CoE OKZNM. Cinjenica da je Vlada iskljucila manjinske predstavnike iz radne grupe za izradu nacrta Ustavnog zakona bila je razocaravajuca, a kompromis je pronaden zahvaljujuci pritiscima medunarodne zajednice.[24] 

           

c) RELEVANTNO ZAKONODAVSTVO I DOKUMENTI

 

13. "Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava’’ - clanak 140. Ustava Republike Hrvatske.

Najznačajniji ratificirani međunarodni multilateralni dokumenti navedeni su i u članku 1. Ustavnog zakona za zaštitu nacionalnih manjina ( pogledati pod IV.I ). Za bilateralne i regionalne ugovore pogledati pod IV.XVI.

           

14. Najznacajnije dokumente unutarnjeg zakonodavstava za zastitu prava nacionalnih manjina predstavljaju: Ustav Republike Hrvatske, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne( regionalne ) samouprave i Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor.

 

15. Kao specificne dokumente koji, izmedu ostalog, reguliraju i garantiraju odredena manjinska prava Srba u istocnoj Hrvatskoj, mogu se navesti Temeljni sporazum o istocnoj Slavoniji - Erdutski sporazum ( novembar 1995.god. ) i Pismo namjere hrvatske Vlade Vijecu sigurnosti UN o dovrsenju mirne reintegracije ( januar 1997.god. ). Erdutski sporazum je bilateralni sporazum potpisan izmedu Vlade Republike Hrvatske i lokalnih srpskih predstavnika u istocnoj Slavoniji, a njegovom potpisivanju svjedocili su tadasnji ambasador SAD u Hrvatskoj g.Peter W. Galbraith i posrednik UN g.Thorvald Stoltenberg. Pismom namjera upucenom UN Vijecu Sigurnosti ( S/1997/27 ), hrvatska Vlada je izrazila namjeru postivanja i osiguravanja srazmjerne zastupljenosti i ostalih prava pripadnika srpske zajednice u istocnoj Slavoniji ( UNTAES ). Odredbe Erdutskog sporazuma, koji je na zahtjev hrvatske Vlade cirkulirao kao dokument Generalne skupstine UN i Vijeca sigurnosti ( S/1995/951 ), mogu se podijeliti u tri dijela: odredbe koje reguliraju uspostavu prijelazne administracije UN ( UNTAES ), odredbe koje reguliraju zastitu ljudskih i gradanskih prava te odredbe vezane za pracenje stanja ljudskih prava u istocnoj Slavoniji nakon proteka tranzicijskog perioda. Iako je imao veliki znacaj u uspostavljanju trajnog mira i (re)intergraciji regije Istocna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem u ustavno-pravni i politicki sistem Republike Hrvatske, predstavnici vlasti i drzavnih institucija cesto su ga ignorirali i njim manipulirali, sto se u negativnom smislu odrazilo na puno provodenje njegovih odredaba i pratecih dokumenta, narocito na podrucjima opcih ljudskih prava, imovinskih prava, manjinskih povrataka i ostanka u regiji, nediskriminacije, proporcionalne zastupljenosti i sl. Individualno pozivanje na primjenu odredbi Erdutskog sporazuma u sudskim i upravnim postupcima u najvecoj je mjeri ignorirano i nije uzimano u razmatranje, uz obrazlozenja da Erdutski sporazum ne predstavlja pravno obvezujuci dokument. Hrvatska vlada je ipak, zbog potreba i pozitivnog politickog imidza u odnosu prema medunarodnoj zajednici, povremeno priznavala vazenje odredaba Erdutskog sporazuma i njenu privrzenost istom ( tako npr. u preambuli Sporazuma o stabilizaciji i pridruzivanju potpisanog izmedu Republike Hrvatske i clanica EU ), a u svom odgovoru na upitnik Europske komisije ( krajem 2003.god. ) te drugdje, dala na znanje kako je usvajanje Ustavnog zakona za zastitu nacionalnih manjina obezvrijedilo Erdutski sporazum. Medutim, Ujedinjeni narodi i medunarodna zajednica smjestena u Zagrebu misljenja su kako su, uz iznimku odredbi koje su posebno ogranicene na prijelazno razdoblje ( UNTAES ), Erdutski sporazum i Pismo namjere i dalje pravno obvezujuci dokumenti koji su na snazi i danas, usprkos tomu sto su neke njihove odredbe ukljucene u Ustavni zakon i druge domace zakone.[25]

 

16. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995.god., kojim je zavrsen rat u Bosni i Hercegovini, Republika je Hrvatska prihvatila obvezu jacanja povratka izbjeglica u cijeloj regiji. ( Regionalni pristup rjesavanju problema izbjeglica naglasavaju gotovo sve relevantne medunarodne ( UNHCR, OSCE[26] ) i nevladine organizacije, ali u praksi '' uocljive su jasne prakticne veze izmedu povrataka u razlicite zemlje ili dijelove zemalja ''[27], a problematika se, prema broju i prirodi problema, narocito odnosi na stvaranje uvjeta za manjinske povratke u Republiku Hrvatsku i ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina tj. srpske manjine). 

 

17.  Nacionalni program za Rome usvojen je od strane Vlade u oktobru 2003.god. Vlada Republike Hrvatske donijela Nacionalni program za Rome imajuci u vidu specifican polozaj romske zajednice, njihovu dugogodisnju marginalizaciju i potrebu za sveobuhvatnom integracijom u drustvo te '' cijeneći da postojeći jaz Romi sami ne mogu prebroditi, a odlučno nastojeći promijeniti postojeće stanje, s ciljem ostvarivanja Ustavom i pravnim sustavom Republike Hrvatske zajamčenih prava te uklanjanja svih oblika diskriminacije ''.[28]

 

d) POSTOVANJE OPĆIH ( LJUDSKIH ) PRAVA PRIPADNIKA MANJINA I VLADAVINA PRAVA

 

18. Postovanje ( ljudskih ) prava pripadnika pojedinih nacionalnih manjina, posebice Srba i Roma, i dalje ostaje problematicno i uvjetovano ratnim nasljedem i dugogodisnjom diskriminacijskom politikom. Diskriminatorni zakonski propisi su, uglavnom, zamjenjeni novim zakonskim rješenjima, ali oni često, u nekim područjima ostvarivanja prava, nemaju uticaja na rezultate diskriminatorne politike, zakona i njihove primjene te odluka iz perioda 90-tih godina prošlog stoljeća. Problemi diskriminacije i danas su prisutni kod priznavanja i realiziranja širokog spektra tzv. stečenih prava, poput statusnih, imovinskih, mirovinskih i socijalnih, prava proisteklih iz radnog odnosa, stanarskih prava, prava na obeštećenje za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i sl., a u najvećoj mjeri pogađaju građane srpske nacionalnosti u kategoriji izbjeglica, raseljenih osoba i osoba koje su za vrijeme rata živjela na područjima bivše tzv. '' Republike Srpske Krajine ''.[29] Jedan od osnovnih problema koji uvjetuju diskriminatorni odnos prema navedenim kategorijama građana, pa samim tim utiču i na njihov opstanak ili/i održiv povratak u Republici Hrvatskoj, predstavlja činjenjica da im pravosudni i upravni organi, za razliku od odnosa prema većinskom stanovništvu, ne priznaju činjenicu rata ( Domovinski rat, 1991 – 1995 ) kao pravno relevantnu u ostvarivanju i priznavanju njihovih stečenih prava. Iz toga proizilazi da se rat, kao oblik '' više sile '', nekim kategorijama građana nije dogodio te su se prema njima (uglavnom etnickim Srbima ) restriktivno primjenjivali zakonski propisi predviđeni za primjenu u normalnim ( mirnodopskim) okolnostima. Prema javnom priopćenju Human Rights Watch-a od 9.januara 2004.god. '' ključna pitanja ljudskih prava koja određuju hrvatski put u Europu predstavljaju povratak izbjeglica i odgovornost za ratne zločine ''.[30] Romi u Hrvatskoj su žrtve diskriminacije u ostvarivanju širokog spektra prava poput prava na status građanina, stambeno zbrinjavanje, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje, pristup javnim servisima i sl. Prema izvještajima Europskog centra za prava Roma, Romi ne uživaju ravnopravnu zakonsku zaštitu i suočavaju se sa diskriminacijom u pravnom sistemu.[31] 

 

19. Državna vlast u Republici Hrvatskoj ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku ( članak 4. Ustava Republike Hrvatske ), a pravo na pravnu zaštitu garantirano je Ustavom. Međutim, '' sudovi su bili izloženi političkom uticaju, neučinkovitosti birokracije, nedovoljnog financiranja i velikog broja nerješenih slučajeva ''[32] ( zaostatak u radu sudova u 2002.god. iznosio je 1.382.867 predmeta[33]), mada je politički pritisak vremenom slabio. Funkcioniranje pravosuđa i adekvatna primjena prava ostaju ozbiljan problem, a kašnjenja u nekim segmentima pravosuđa ugrožavaju vladavinu prava.[34]  Evidentirano je više primjedbi na rad pravosuđa vezano za diskriminaciju tj. različit pristup predmetima ovisno o nacionalnoj ( etničkoj ) pripadnosti stranaka, u prilog čemu govori i izvještaj OSCE o suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima u 2002.god., a u kome se navodi da su, unatoč određenom napretku, '' na procesuiranje ratnih zločina u Hrvatskoj u 2002.god. i dalje utjecali postupovni i sadržajni problemi, posebice vezani za nacionalno podrijetlo kako optuženika tako i žrtava ''.[35] Važne institucije za zaštitu ljudskih i manjinskih prava predstavljaju Pučki pravobranitelj za ljudska prva i Ustavni sud, a njima se bave i vladini Uredi za ljudska prava i nacionalne manjine te parlamentarni Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kako je Republika Hrvatska, novembra 1997.god., ratificirala Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pojedinci koji smatraju da su im ljudska prava predviđena Konvencijom kršena mogu se za zaštitu prava obratiti Europskom sudu za ljudska prava. Prema misljenju Europske Komisije veliki broj aplikacija i predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava ukazuju na (i) proceduralne probleme u hrvatskom pravosudu , ukljucujuci i opseg djelovanja Ustavnog suda kao efektivnog domaceg lijeka na podrucju ljudskih prava i (ii) stvarnu zabrinutost za postivanje ljudskih prava u nekim zakonima, narocito onima koji reguliraju imovinska prava vezana za ratni period.[36] Međutim, Europski sud za ljudska prava uglavnom ne predstavlja adekvatnu zaštitu u slučajevima kršenja gore pomenutih stečenih prava, jer su se, u najvećoj mjeri, događala u periodu do njene ratifikacije ( institut '' rationae temporis '' ). Na situaciju u pravosuđu negativno utiče nedovoljan broj sudaca, ali i činjenica da je u prethodnom razdoblju dio iskusnog sudačkog kadra, politički ili etnički nepodobnog za režim predsjednika Tuđmana, ostao bez svojih radnih mjesta te da su bili zamjenjivani politički i stranački podobnim kadrovima upitnog kvaliteta i profesionalnosti.[37] Tome u prilog govori i promjer kasnije, od strane Vrhovnog suda, ukinute presude Županijskog suda u Gospicu iz avgusta 2003.god., u čijem se obrazloženju presude protiv etničkog Srbina za ratni zločin, između ostalog, navodi da je optuženi kriv ne samo za zločine u ratu 1991-95, već i za zločin i genocid koji Srbi provode nad Hrvatima već 500 godina, kada su Srbi zajedno sa Turcima ( Otomanska imperija ) došli u Hrvatsku sa namjerom da unište Hrvate te da su '' optuženi i njegovi preci sjedili na hrvatskoj grbači prošlih 80 godina.'' [38]

 

20.  Dok je povratak raseljenih (prognanici) etničkih Hrvata gotovo priveden kraju, problem manjinskih izbjeglica i raseljenih osoba (uglavnom etnickih Srba) predstavlja najveci i najozbiljniji problem krsenja ljudskih prava tj. prava pripadnika manjinskih zajednica i diskriminacije u Republici Hrvatskoj. Veza izmedu manjinske i izbjeglicke problematike prepoznata je i u rezoluciji UN Komisije za ljudska prava, usvojene 2001.god.[39] Ukupan broj zvanicno registriranih izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini iznosi oko 210.000 osoba, sto cini gotovo 1/3 ukupne manjinske populacije Republike Hrvatske. Zvaničan broj raseljenih etničkih Srba je 1.702 osobe[40], ali stvaran broj je upitan

( pogledati paragraf 29. Statusna prava ).

 

21. Predstavnici nevladinih organizacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore, sudionika projekta '' Regional Legal Assistance Programme '', koji rade direktno sa strankama i prikupljaju informacije o kršenjima ljudskih prava na terenu, analizom broja i vrsta slučajeva su, između ostalog, zaključili da se veliki dio kršenja stečenih prava izbjeglica i raseljenih lica ( uglavnom etničkih Srba ) može pripisati kršenju ljudskih prava i diskriminaciji na osnovu nacionalne, etničke ili vjerske pripadnosti, a do slicnog zakljucka je dosao i Human Rights Watch, izjavljujuci u septembru 2003.god., povodom izdavanja izvjestaja '' Prekrsena obecanja: Prepreke povratku izbjeglica u Hrvatsku '' [41], da '' etnicka diskriminacija usporava povratak izbjeglica ''.[42]

 

22.  U svom misljenju o Republici Hrvatskoj, iz aprila 2004.god., Europska komisija zakljucuje o potrebi da Vlada Republike Hrvatske treba utjecati na ubrzavanje i poboljsavanje konkretne primjene odredaba o stambenom zbrinjavanju izbjeglica i raseljenih osoba koje se odluce za povratak, da dodatne napore treba uloziti za osiguravanje odrzivosti povrataka, a sto podrazumjeva poboljsavanje ekonomske situacije i generalne atmosfere u podrucjima povratka te da drzava treba uciniti dodatne napore da intergrira srpsku zajednicu u hrvatsko drustvo na svim razinama.[43] U svom najnovijem izvjestaju od 14.maja 2004.god., Human Rights Watch je konstatirao da '' hrvatske vlasti nisu preduzele znacajnije korake koji bi olaksali povratak srpskih izbjeglica, uprkos najavama novog predsjednika vlade i pozivima Europske unije u okviru razgovora o Uniji '', sto je bilo propraceno izjavom gde. Rachel Denber, Vrsiteljice duznosti direktora – Odjeljenje za Europu i Centralnu Aziju, da bi '' hrvatske vlasti trebale preduzeti snaznije mjere kojima se olaksava povratak izbjeglica. Izjave vladinih duznosnika su dobrodosle, ali one moraju biti pracene djelima.''[44]   

           

23. (Odrzivi) manjiski povratci i sva pitanja vezana uz taj proces, predstavljaju vrlo kompleksnu materiju i nailazile su i jos uvijek nailaze na veliki broj politicko-pravno-ekonomskih prepreka. Vlada premijera Racana nije imala snage, a mozda ni volje, konstruktivno pristupiti rjesavanju ovih problema i smanjivanju uticaja lokalnih ekstremista i desnicara na lokalnim razinama, a zabiljezena je i kontaverzna izjava ''reformskog'' premijera Racana iz 2002.god. kako ''masovni povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku ili bosanskih Hrvata u Republiku Srpsku nerealan''[45].  Lokalne nevladine organizacije, koje rade na povratku i ostvarivanju prava izbjeglica, povodom Svjetskog dana izbjeglica 20.juna 2003.god. izrazile su da upravo rad glavne nacionalne institucije zaduzene za povratak, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, i njenih regionalnih ureda predstavlja osnovnu prepreku povratku te da poziv premijera Racana izbjeglim Srbima da se vrate pozdravljaju, ali ga smatraju neiskrenim i ispraznim uzimajuci u obzir nedostatak preduvjeta za povratak.[46]

 

24. Komentirajući Izvještaj Human Rights Watch-a od 14.maja 2004.god., potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor izjavila je da je Vlada, vezano za povratak izbjeglih Srba, u prvih pet mjeseci učinila jako puno i da je donesena jasna politička odluka. '' To je iskreno opredjeljenje Vlade i uvjeravam vas da će na tome ozbiljno raditi '', izjavila je Jadranka Kosor novinarima. Naglasila je da je uz nadležno ministarstvo osnovano posebno povjerenstvo koje na tome intenzivno radi i da je sasvim sigurno kako će rezultati biti vidljivi do kraja godine.[47]

 

25. Prema ocjeni OSCE iz decembra 2003.god., ''zakonodavni i upravni okvir za povratak se i dalje popravlja, iako nesto umjerenijim tempom te bez utvrdenih napora u provedbi koji su neophodni kako bi se postigli znacajniji rezultati.''[48] Iako predstavlja interni politicki dokument, poboljsanju atmosfere i uvjeta za povratak izbjeglih i raseljenih Srba znacajniji doprinos daje i sporazum o suradnji potpisan izmedu Vlade i SDSS-a. Suradnja Vlade i predstavnika medunarodne zajednice po pitanjima povratka otezana je zbog obustavljanja djelovanja Radne skupine za zakonodavstvo u januaru 2003.god., a koja je predstavljala radno tijelo predstavnika Vlade i predstavnika medunarodne zajednice. 

 

26. Najvece probleme u stvaranju uvjeta za fizicki povratak izbjeglica i raseljenih osoba predstavlja spor povrat privatne imovine, rjesavanje stečenih prava bivsih nosilaca stanarskih prava na stanovima u drustvenom vlasnistvu i statusna pitanja, dok je znacajniji napredak uocen kod rjesavanja zahtjeva i pruzanja pomoci u obnovi u ratu ostecenih ili unistenih objekata.

 

27. Povrat privatne imovine tj. stambenih objekata (kuca) i dalje je problematican i spor, imajuci u vidu da je prvi rok za povrat bio kraj 2002.god., a drugi 2003.god. i nije ispostovan.  Odreden broj bivsih izbjeglica koji se vratili u Republiku Hrvatsku zive u velikoj bijedi i u neuvjetnim prostorima, a vec godinama cekaju povrat svojih kuca koje, zakonito ( prema Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju odredenom imovinom 1995.god.) ili nezakonito, koriste uglavnom etnicki Hrvati izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Vlada, iako u suprotnosti sa Ustavom i imovinskim zakonima, i dalje daje prednost korisnicima imovine (etnickim Hrvatima iz BiH) u odnosu na vlasnike (etnicki Srbi izbjeglice i raseljeni), onemogucujuci njihovo iseljenje do osiguravanja alternativnog smjetaja tj. stambenog zbrinjavanja, a na sto utice i spor rad sudova, upravnih organa, ali i odlaganje i onemogucavanje delozacija privremenih korisnika koji, u nekim slucajevima, imaju na raspolaganju drugi stambeni smjestaj ili koriste nekoliko stambenih jedinica. Sudovi u bivsem UNTAES podrucju, u slucajevima u kojima su raseljeni etnicki Srbi privremeno koristili imovinu vlasnika Hrvata, donosili su odluke o delozacijama privremenih korisnika, bez obzira na osiguranje alternativnog smjestaja, sto upucuje na ociglednu diskriminaciju prema principu etnicke pripadnosti. Ipak, uocen je napredak u povratu kuca u nekim djelovima Hrvatske, a Vlada je najavila da ce svi nezakonito zaposjednuti objekti biti vraceni do 1.juna 2004.god., dok bi ukupan povrat trebao biti izvrsen do kraja 2004.[49] U nekim slucajevima povrata imovine Srbima povratnicima problem predstavlja devastacija stambenih jedinica od strane privremenih korisnika, a predstavnik organizacije ALTRUIST iz Splita, Ivica Vojko, ustvrdio je da je svaka delozacija nalozena te da je cinjenica nesprecavanja toga stvar politicke volje i napomenuo: '' Da to naprave gradani srpske nacionalnosti zavrsili bi u zatvoru! ''[50]. Medutim, '' povrat drugih vrsta imovine ostaje nerjesen. To ukljucuje poslovne prostore i poljoprivredno zemljiste, kao i odreden broj imovinskih jedinica preuzetih od strane korisnika, ne putem zakona iz 1995.god.''[51] Kao problem javlja se i otudivanje pokretne imovine pri napustanju stambenih objekata od strane privremenih korisnika. Prema zakonu iz 1995.god. imovina je preuzeta i da bi se zastitila i sacuvala, a pokretne stvari su popisivali relevantni drzavni organi. Zanimljivo je da, iako sacinjeni, popisi nepokretne imovine nisu dostupni vlasnicima imovine, cime su oni znatno onemoguceni da dokazuju krade u sudskim postupcima. Iako je Vlada regulirala pravo na novcanu naknadu vlasnicima kuca zauzetih prema Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju odredenom imovinom 1995.god., vrlo se mali broj naknada i isplacuje ( krajem 2003. god. naknade su se isplacivale za oko 450 vlasnika od njih vise od 3900 koji potrazuju imovinu. Ugovori za isplatu naknade dostavljeni su na adrese vise od 1200 vlasnika).[52] Evidentirano je vise stotina vlasnika koji su odbili potpisati ugovore za isplatu naknade zbog odbijanja nadleznog ministarstva da im isplati i zaostale kamate na neiplacene naknade, a sto je u suprotnosti sa relevantnim zakonodavstvom.

 

28. Stanarska prava predstavljala su oblik imovinskog prava u urbanim podrucjima Republike Hrvatske i cijele bivse SFRJ i podrazumjevala su široko pravo korištenja stanova u, tada, društvenom vlasništvu. '' Uz veliki stupanj diskriminacije, Srbima (desetine hiljada) koji su napustili svoje domove (zbog straha ili pritisaka za vrijeme Domovinskog rata 1991.-1995.god.) oduzeta su njihova ranija stanarska prava, dok je Hrvatima, uz mali broj izuzetaka, omoguceno da ponovo ostvare ta prava ''[53], a svima koji nisu izbjegli ili bili protjerani omoguceno je da otkupe tj. privatiziraju te stanove uz posebne olaksice. Otkazi stanarskog prava tj. ukidanja prava na dom sudskim putem provodili su se primjenom predratnog Zakona o stambenim odnosima po kojem je nekorištenje stana u roku od 6 mjeseci razlog za otkazivanje istog te Zakonom o najmu stanova na oslobođenim područjima iz 1995.god. prema kojem su se stanarska prava na područjima do 1995.god. pod kontrolom srpskih snaga (bivsa tzv. Republika Srpska Krajina) mogla otkazati ukoliko je stan prazan duže od 90 dana. Striktna primjena predratnog Zakona o stambenim odnosima uz zanemarivanje vanrednih ratnih okolnosti, straha, nasilnog i nelegalnog izbacivanja i protjerivanja te donošenje Zakona o najmu stanova na oslobođenim područjima bile su direktno usmjerene na onemogućavanje povratka i ostvarivanja prava protjeranih i izbjeglih Srba. Postupci otkazivanja stanarskih prava sudskim postupcima vodili su se u odsustvu, uz, u nekim slučajevima, službeno postavljanje zakonskog zastupnika u cilju zadovoljavanja forme i bez suštinskog značaja. Na izvjestaj Misije OSCE u Republici Hrvatskoj iz 2001.god., u kome se ponovo istakla potreba da se pitanje bivsih nositelja stanarskih prava rijesi, zestoko je reagirala zamjenica tadasnjeg premijera Racana, gda.Zeljka Antunovic, a Pomocnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo i procelnik Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, g.Lovre Pejkovic, nazvao je OSCE ''neozbiljnom organizacijom'' [54], a u martu 2002.god. izjavio da Vlada nema nikakvu obvezu prema bivšim nositeljima stanarskih prava[55].

'' Najvaznije pitanje u svezi s ljudskim pravima glede stambenog prostora i najveca prepreka povratku izbjeglica, i dalje je nedostatak pravnog i prakticnog lijeka koji bi bio na raspolaganju obiteljima koje su zivjeleu drustvenim stanovima i cija su stanarska prava ukinita...Vlada i dalje izbjegava raspravu o zakonskim aspektima i aspektima ljudskih prava koji tvore pozadinu ukidanja stanarskih prava...''.[56] Kao rezultat pritiska medunarodne zajednice, Vlada je usvojila dva programa ( 2000/2. i 2003.) o stambenom zbrinjavanju bivsih nositelja stanarskih prava koji se odluce na povratak i zivot u Republici Hrvatskoj, cime su se ''stecena'' prava etnickih Srba ,proistekla iz stanarskih prava, svela na humanitarni problem.  Programi, medutim, jos nisu operativni i dopustaju veliki stupanj arbitrarnosti u donosenju odluka o stambenom zbrinjavanju. Medutim, uvjeti postavljeni za podnosenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje predstavljaju diskriminaciju u odnosu na nositelje stanarskih prava, koji su zakljucili ugovore o najmu ili privatizirali stanove u prethodnom razdoblju, a kao takvi predstvljaju i prepreke povratku u nekim slucajevima ( npr. ako biviši nositelj stanarskih prava posjeduje ili je stekao obiteljsku kuću ili stan u Republici Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi bivše Jugoslavije te ako istu nije na bilo koji način otuđio nakon 8.oktobra 1991.god. ), kao i nastavak nepriznavanja stecenih prava. Diskriminacija je vidljiva i u cinjenici da su usvojena dva ''programa'' stambenog zbrinjavanja, posebno za tzv. Podrucja od posebnog drzavnog interesa (nekada ratom pogodena podrucja)[57], gdje je većinom potrebno zbrinuti izbjegle Hrvate iz Bosne i Hercegovine, i posebno za ostale dijelove drzave[58], koji se uglavnom odnosi na zbrinjavanje izbjeglih Srba, sto predstavlja dualitet u pravnom sistemu jedne drzave i razlicit pristup i proceduru u ostvarivanju istih prava. Diskriminacija i različit pristup ostvarivanja prava ovisno o etničkoj pripadnosti uočljiv je i u tome što je prvi ''program'' stambenog zbrinjavanja reguliran Zakonom, a drugi Zaključkom Vlade, kao podzakonskim aktom. Prijedlozi NVO o mogucim rjesenjima problema   bivsih nositelja stanarskih prava ( opcije – 1. naturalna restitucija gdje je to moguće, 2. dodjeljivanje zamjenskog stana ili objekta i 3. obeštećenje u novcu ) Vlada nikada nije uzimala u razmatranje. Određen broj NVO u regiji kritički se osvrnuo na Zaključak Vlade RH o stambenom zbrinjavanju povratnika u Hrvatsku – bivših nositelja stanarskih prava, od 12.juna 2003.god.[59]

Zanimljivo je i da se g.Ante Klarić, pučki pravobranitelj RH, institucija koja se bavi pitanjima zaštite ljudskih prava, u izvještaju Saboru RH zauzima da se bivšim nositeljima stanarskih prava uskrati pravo na bilo kakvu naknadu, jer su oni '' Republiku Hrvatsku napustili bez valjana razloga da bi se pridružili neprijateljskim snagama ili da ne bi sudjelovali u obrani Hrvatske.'' [60] Ovakav stav otvara prostor za zauzimanje istih kriterija i stavova u negiranju mogućnosti za ostvarivanje drugih vrsta stečenih prava, poput mirovinskih, prava iz radnog odnosa, socijalnih prava i sl., pa se postavlja pitanje institucije Pučkog pravobranitelja kao relevantne u zaštiti pomenutih prava izbjeglih i raseljenih Srba.

U martu 2004.god., Republika Hrvatska retificirala je Sporazum o sukcesiji (regulira raspodjelu prava, obveza, sredstava i dugovanja bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( SFRJ ) među njezinim državama sljednicama ), u čijem se Anksu G. reguliraju prava na privatnu imovinu i stečena prava državljana bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( za detalje pogledati pod IV.XVI KOMENTARI na primjenu clanaka 18. OKZNM ). 

 

29. Statusna prava poput reguliranja prava na hrvatsko državljansvo i prebivalište još jedan od problema za srpske izbjeglice, koji nisu mogli dokazati ili nisu bili državljani bivše Socijalističke Republike Hrvatske u sastavu bivse Jugoslavije, u smislu njihovog povratka i reguliranja širokog spektra prava u Republici Hrvatskoj. Hrvatski Zakon o državljanstvu sadrži diskriminirajuće odredbe o stjecanju hrvatskog državljanstva. Svi etnički Hrvati, bez obzira na mjesto prebivališta prije osamostaljenja Hrvatske, imaju pravo na hrvatsko državljanstvo, dok pripadnici drugih nacionalnosti u slučaju da hrvatsko državljanstvo nisu ranije stekli, to pravo mogu, ako zadovoljavaju određene uvjete, ostvariti po mnogo kompliciranijim procedurama bez obzira na njihovo dugogodišnje zakonito prebivanje u Hrvatskoj. Ove diskriminatorne odredbe su, pored dijela izbjegličke populacije (etničkih Srba), pogodile i neke pripadnike drugih nacionalnosti poput Roma, Bošnjaka, Albanaca. Tako npr. '' romske nevladine organizacije procjenjuju da 25% Roma nema dokumente o državljanstvu ''.[61] Državljanstvo je pretpostavka za ostvarivanje velikog spektra prava poput prava na zapošljavanje, ostvarivanje prava na socijlnu pomoć, ostvarivanje građanskih prava i sl.

Mnogim izbjeglim stanovnicima ''nedržavljanima'' ukidano je stalno prebivalište u Republici Hrvatskoj. Nakon pritisaka od strane međunarodne zajednice, hrvatske vlasti su u septembru 2002., pristale priznavati izbjeglicama / povratnicima , koje su u Hrvatskoj prebivale na dan 8. oktobra 1991.god. (datum raskida odnosa Hrvatske sa bivšom Jugoslavijom), status stranca sa stalnim prebivalištem. Poseban problem vezan za prebivalište tj. stalnu adresu stanovanja na koju se ishoduju svi relevantni dokumenti, pogodio je raseljene osobe srpske nacionalnosti, bivše nositelje stanarskih prava i članove njihovih obitelji, koje su ishodovale hrvatske dokumente (osobnu iskaznicu i putnu ispravu) za vrijeme mandata UNTAES na adrese prijeratnih prebivališta. Po isteku važnosti dokumenta izdanih za vrijeme mandta UNTAES, gore pomenutim osobama je onemugućeno ishodovati dokumente na iste adrese tj. adrese prijeratnog prebivališta, sa kojih se nikada nisu odjavili, sa obrazloženjem da su izgubili stanarska prava te da moraju prijaviti drugu adresu prebivališta ( što podrazumjeva da moraju imati vlastiti stambeni objekt ili sa nekim zaključiti ugovor o najmu stambenog objekta ), kako bi dobili dokumente. Hrvatsko zakonodavstvo navodi da prebivalište može odjaviti samo osoba koja ga je i prijavila. Na upite građana kako je moguće da su za mandata UNTAES ( 1997. i 1998.god. ) dobili dokumente na svoje prijeratne adrese prebivališta, bez obzira što se većina slučajeva otkaza stanarskih prava dogodila 1995/6, čest odgovor relevantnih službenika bio je da se to dešavalo zbog prisustva i mandata UN.[62] Problema je bilo i sa otkazivanjem statusa raseljenih osoba od strane Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, koja je otkazivala status raseljenim osobama bez pismenih odluka ili rješenja, a sa obrazloženjem da osobe nisu pronađene na prijavljenim adresama za vrijeme provođenja preregistracija. Uočeno je da je određen broj raseljenih osoba izgubio svoj status iako je boravio na prijavljenim adresama, što se, između ostalog, moglo dokazivati i prijavama boravka u policiji, a što Regionalni uredi Uprave nisu uzimali u obzir. Gubitak statusa vodio je i onemogućavanju ostvarivanja određenih prava, poput prava glasanja na izborima, na za raseljene osobe predviđenim mjestima te ostvarivanje prava na adekvatan aternativni smještaj pri deložacijama iz privremeno zauzetih objekata i sl.[63] Problemi u ostvarivanju statusnih, ali i imovinskih i stanarskih prava, utječu i na ograničavanje prava na slobodu kretanja izbjeglica i raseljenih osoba.  

 

30.  Obnova u ratu oštećenih ili uništenih stambenih jedinica – U drugoj polovici 2002.god., za razliku od prethodnog perioda, evidentiran je značajan broj odluka o dodjeljivanju državne pomoći srpskim korisnicima[64], a taj trend se nastavio i u narednom periodu. Prema OSCE, krajem 2003.god. '' napori Vlade za pružanjem pomoći u obnovi donose pozitivne rezultate.''[65] U 2003.god. znatno je ubrzano razmatranje zahtjeva etničkih Srba za pomoć u obnovi. Kako je obnova objekata u vlasništvu etničkih Hrvata gotovo završena, čak 75% korisnika obnove u 2003.god. činili su srpski povratnici, a u 2004.god. očekuje se da će taj postotak biti oko 80%, a planirani rok za završetak obnove svih ratom oštećenih stambenih jedinica ( kuća i stanova ) je kraj 2005.god.[66] Vlada je početkom 2004.god. donijela odluku o produžetku rokova za podnošenje zahtjeva za obnovu do 30.septembra 2004., što će omogućiti podošenje zahtjeva svima koji to nisu učinili u ranije predviđenom roku. U julu 2003.god. usvojeni su Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, čime je po pri put nakon 1996.god. regulirana mogućnost naknade štete tj. ostvarivanja prava na obnovu objekata u vlasništvu etničkih Srba, uništene za vrijeme rata i na teritorijama van ratnih dejstava ( pod kontrolom hrvatske Vlade ), a koja nije bila obuhvaćena zakonskim propisima o obnovi. Hrvatski je parlament, naime, u januaru 1996 god. stavio van snage članak 180. Zakona o obveznim odnosima[67] koji je regulirao odogovornost države za kompenzaciju štete nastale uslije terorističkih akata, a čime su hiljadama vlasnika ( većinom srpske nacionalnosti ) uništene imovine onemogućena pravna sredstva za potraživanje i ostvarivanje prava na naknadu pričinjene štete. Kako do 2003.god. Vlada nije pokazivala interes za reguliranje ovog pitanja, čini se da je usvajanje zakona iz jula 2003.god., prventstveno rezultat presude Europskog suda za ljudska prava[68], iz marta 2002.god., u kojoj je utvrđeno da je, ukidanjem čl. 180 Zakona o obveznim odnosima, Republika Hrvatska prekršila odredbu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava o pravu na pristup sudu tj. pravu na pravično suđenje. Usvojeni zakoni djeluju retroaktivno i znatno su nepovoljniji od prava predivđenih odredbom ukinutom 1996.god., u smislu da ne reguliraju pravo na materijalnu naknadu za štetu te upućuju na ostvarivanje prava na obnovu prema Zakonu o obnovi, što zahtjeva zadovoljavanje posebnih uvjeta i ne omogućava naknadu štete tj. obnovu u vrijednosti objekata prije počinjenja štete.

 

31. U suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima, o kojima je bilo riječi ranije, '' u svim fazama postupka od uhićenja do osude, kao opće pravilo, nastavljena je primjena dvostrukih standarda protiv optuženika Srba, a u korist optuženika Hrvata''[69]. '' ...Državni odvjetnik pokrenuo je istrage nekih slučajeva koji uključuju hrvatske snage i poduzeo mjere u svrhu depolitizacije postupaka protiv etničkih Srba. Etnički Srbi ostali su u zatvoru nakon što su prethodnih godina osuđeni u netransparentnim politiziranim suđenjima.'' [70] Od ukupno 1.467 slučajeva ratnih zločina koji su, od strane lokalnih ureda državnog odvjetnika, bili razmatrani sredinom 2003.god., 99% njih su bili slučajevi osumnjičenika ne-Hrvata.[71] Prema izvještaju OSCE[72] , čak je 85% etničkih Srba optuženih za ratne zločine osuđeno u odsutnosti, često u grupnim suđenjima, dok '' niti jedan etnički Hrvat nije bio dio grupe na postupku in absentia, niti je ijedan etnički Hrvat osuđen na takvom postupku ''[73].

Neki smatraju da ''unatoč svim verbalnim obećanjima kako će hrvatski istražni i sudski organi procesuirati sve ratne zločine i kazniti njihove počinitelje, čini se da u Hrvatskoj još uvijek nema političke volje da se to i uradi. Istrage, ako se i vode, diktirane su tek željom da bi se pred međunarodnom javnošću  ostavio utisak kako Hrvatska ipak nešto radi. No postignuti rezultati jasno pokazuju da iza toga nema odlučnosti, već da je riječ tek o stvaranju privida kako se istražuju i ratni zločini koje su počinili Hrvati.''[74] Svoju zabrinutost zbog propusta u provođenju brzih, nepristranih i cjelovitih istraga, propusta u procesuiranju zločinaca i pružanja pravednih i adekvatnih kompenzacija žrtvama te dvostrukih standarda u svim fazama sudskih procesa protiv etničkih Srba iskazao je, u maju 2004.god, i UN Komitet protiv torture.[75] Komitet je iskazao zabrinutost i zbog izvještavanja o uznemiravanju, zastrašivanju i prijetnjama sa kojim se suočavaju svjedoci i žrtve, kao i nedostatku njihove adekvatne zaštite od strane države.[76] Etnicka pristrasnost, netransparentnost i politiziranost uhićenja i suđenja za ratne zločine, negativno utječe na proces povratka, ali i ostanka etničkih Srba, koji nisu osumnjičeni ili osuđeni za ratne zločine, te ih u tim namjerama značajno obeshrabruje. Za više statističkih infomacija o ovoj problematici pogledati izvještaj – OSCE Misija u Republici Hrvatskoj: Suđenje za ratne zločine pred domaćim sudovima u 2002.godini, veljača 2004.

 

32. Određenu prepreku povratku izbjeglih i raseljenih Srba, ali i punoj intergraciji cjelokupnog stanovništva iz nekada ratom pogođenih područja pod zaštiom UN i kontrolom lokalnih srpskih snaga u hrvatsko društvo predstavljaju političko-administrativno-pravni problemi u ostvarivanju stečenih, a neostvarenih socijalno-ekonomskih prava. '' Ozbiljna i stalna prepreka povratku i reintegraciji etničkih srpskih izbjeglica jest to što vlast nije priznala ili '' konvalidirala '' njihove pravne i administrativne dokumente iz razdoblja sukoba 1991.-1995.god.''[77], a na što se, kao rezultat pritiska međunarodne zajednice, obvezala temeljem Zakona o konvalidaciji usvojenog 1997.god.[78] Konvalidacija pojedinačnih pravnih akata i odluka ima veliki značaj u reguliranju prava na mirovinu, priznavanje radnog staža i dijela prava proisteklih iz radnog odnosa, prava iz invalidskog osiguranja i sl. U Zakonu o kovalidaciji nije naveden krajnji rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ali je on podzakonskim aktima ograničen do 10.04.1999.god., što izbjegli etnički Srbi, budući da su boravile van Hrvatske bez valjanih dokumenata te da se najveći broj njih nije mogao vratiti, nisu mogle ispoštovati. U postupcima provođenja Zakona evidentirane su mnoge nepravilnosti i opstrukcije u radu administracije te su postavljani uvjeti kojim većina zainteresiranih osoba nije mogla udovoljiti. Jedan od specifičnih problema je da su, od decembra 1999.god., podnositelji zahtjeva za kovalidaciju radnog staža dužni su dati izjavu da li su ili ne uzeli učešće u paravojnim formacijama (bivša vojska ''Republike Srpske Krajine''). Podzakonskim aktom[79] regulirano je da razdoblje profesionalnog angažmana u vojsci bivše ''RSK'' neće biti priznato u radni staž, a ako podnositelji zahtjeva daju takvu izjavu, dobivaju negativna rješanje i to za ukupno trajanje staža osiguranja bez obzira na vrijeme provedeno u vojnim formacijama.[80] Vlada se uporno oglušava na zahtjeve za produljenje ili ukidanje rokova za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, iako ti rokovi, po mišljenju nekih NVO, nemaju čvrsto pravno uporište. Specifičan problem predstavlja i činjenica da su izbjegli i raseljeni Srbi bili, kao i u slučaju stanarskih prava, isključeni iz procesa privatizacije tj. podjele i otkupa dionica sa popustom u kompanijama u kojima su radili, a na koje su temeljem radnog odnosa imali pravo.  Problem za umirovljeničku populaciju u statusu izbjeglica, raseljenih i građana koji su za vrijeme rata živjeli izvan područja pod kontrolom hrvatskih snaga predstavljaju dospjele, a neisplaćene mirovine u periodu 1991. – 1997.god. Problem se odnosi na umirovljenike, osiguranike hrvatskog mirovinskog fonda, koji za vrijeme rata od istog nisu primali mirovinu, bilo zbog prisilnog nauštanja mjesta prebivališta, bilo zbog prekida komunikacija između teritorije Republike Hrvatske pod kontolom hrvatskih vlasti i one kontrolirane od lokalnih srpskih snaga na kojima su umirovljenici redovito prebivali. Nadležni Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbija aplikantima priznati pravo na isplatu dospjelih, a neiplaćenih mirovina u periodu od perikida isplate 1991. do njene ponovne uspostave 1997., obrazlažući to činjenicom da su im mirovine isplaćivane od strane tzv. para-fonda tj. mirovinskog fonda bivse Republike Srpske Krajine. Ovakav stav upitan je iz vše razloga poput činjenice da je hrvatski mirovinski fond u julu 1996. dao inicijalne instrukcije o isplati zaostalih mirovina umirovljenicima, svojim osiguranicima, sa područja bivše RSK te da postoje evidentirani slučajevi isplate zaostalih mirovina kod nekolicine umirovljenika koji su se odmah po završetku sukoba vratili u svoja prijeratna mjesta prebivališta ( teritorij koji je za vrijeme rata bio pod kontrolom hrvatskih snaga).[81] Kao argumenti za obvezu isplate zaostalih mirovina navode se i činjenice da mirovinski fond RSK nikad nije donio rješenja o uspostavi isplata mirovina i njihovim iznosima te da su isplaćeni iznosi bili vid novčane pomoći ili akontacija (radi se o vrlo malim novčanim iznosima); da ako se i prihvati da akontacije isplaćene od para-fonda predstavljaju mirovine, hrvatski fond ima obvezu isplatiti razliku mirovine svojim osiguranicima do njenog punog iznosa; da veliki broj izbjeglica (van područja bivše RSK) nije dugo vremena ili nije uopće primao nikakve mirovine ili novčanu pomoć po osnovu mirovinskog osiguranja i sl. Pismom namjere Vlade Republike Vijeću sigurnosti UN o dovršetku mirne reintegracije teritorija pod prijelaznom upravom UNTAES, Vlada se obvezala pripadnicima srpske i ostalih etničkih zajednica sa teritorija pod prijelaznom upravom UNTAES koji su žrtve rata, osobito invalidi, udovice i djeca bez roditelja, priznati puna socijalna i zdravstvena prava u skladu sa zakonima i drugim propisima Republike Hrvatske, osim prava koja su definirana u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja.[82] Međutim, u praksi, ova prava su se veoma teško i rijetko ostvarivala zbog odbijanja administracije da konvalidira relevantna rješenja izdanih od organa i za vrijeme bivse RSK te postavljanja nemogućih uvjeta za dokazivanje činjenica relevantnih za ostvarivanje određenih prava i sličnih administrativno-političkih opstrukcija.[83]

 

e) SIGURNOSNA SITUACIJA / ETNIČKI MOTIVIRANI INCINDENTI

 

33.  U svom izvještaju iz decembra 2003.god. OSCE navodi da je opća razina sigurnosti u Hrvatskoj i dalje zadovoljavajuća.'' Malo je etnički motiviranih incidenata. Usprkos tome, progon takvih incidenata otežava nepostojanje odgovarajućih odredbi koje takvo ponašanja označavaju kao kazneno djelo.''[84]. ''Iako se sigurnosna situacija popravila, čini se da percepcija nesigurnosti među potencijalnim srpskim povratnicima još uvijek destimulira povratak. Takva percepcija je pojačana pojavom duge liste navodnih srpskih ratnih zločinaca, koju su na internetu objavili hrvatski nacionalisti''.[85] '' OSCE je izvjestio o nekoliko incidenata povezanih s etnicitetom, u kojima su počinitelji optuženi za prekršaje, poput ometanja javnog reda i mira, umjesto za kaznena djela; u većini slučajeva, policija i tužitelji nisu bili voljni označiti ih kao etničku diskriminaciju.''[86]

Incidenti usmjereni protiv povratnika, etničkih Srba, najviše su se dešavali u područjima povratka kao npr. u Dalmaciji. Međuetnički incidenti evidentirni su i među učenicima jedne srednje škole u Vukovaru. U Izvještaju o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god. - US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour navodi se da su etnički Srbi u ratom pogođenim područjima i dalje bili izloženi uznemiravanju, zastrašivanju i povremeno nasilju te da su se ti događji nastavili zbivati redovito. ‘’ U svibnju, jednu etnički srpska žena verbalno je zlostavljao i bičem napao njezin susjed u selu Ključar u općini Vojnić. Policija je privela napadača, a žena je zatražila medicinsku pomoć zbog ozljeda glave i leđa. U lipnju, grupa mladih muškaraca razbila je prozore kuće koju posjeduje jedna srpska žena u Daruvaru. Policija je intervenirala i uhvatila počinitelje; međutim, vlasnica se žalila da ju je za vrijeme ispitivanja policija tretirala na neodgovarajući način. U Benkovcu, u srpnju, policija je stala u zaštitu jednog etnički srpskog povratnika čiji ga je susjed verbalno uznemirivao i prijetio mu od povratka, 1999. godine; međutim, unatoč ponovljenim slučajevima ekstremno provokativnog govora mržnje i pokušaju provale u povratnikovu kuću, policija je izjavila da će ta djela tretirati kao prekršaj javnog reda i mira. U kolovozu, jedan etnički srpski povratnik fizički je napadnut od svog susjeda u Pakracu i ozlijeđen je kada je svoju kuću pokušao ponovno pripojiti na lokalni vodovod. Iako je policija provela istragu, povratnik je iskazao nezadovoljstvo zbog sigurnosti u tom području i izjavio da namjerava napustiti zemlju. Također u kolovozu, jedan bosanski Hrvat, doseljenik koji zauzima srpsku kuću u Donjem Lapcu, navodno je vikao na jednog etničkog Srbina i napao ga sjekirom. Incident je prijavljen policiji, ali kaznena prijava nije podnesena.''[87] Napadi na srpske povratnike i njihovu imovinu nastavili su se i u 2004.god., u selima Biljani Donji i Zemunik Gornji na području Zadarske Županije. Predsjedni Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine, Milorad Pupovac, posjetio je, nakon incidenta, Zemunik Gornji i tom prilikom izjavio: ''Imamo spoznaje o grupama ljudi na koje su na zadarskom području izvor ovakvih kriminalnih radnji. Postavlja se pitanje zašto policija ne završi svoj posao?''[88]. Isti izvještaj navodi i incidente usmjerene protiv Roma i njihove imovine početkom 2003.god. na području Zagreba – '' U veljači, dva maskirana napadača provalila su u jednu kuću nadomak Zagreba i pretukla čitavu romsku obitelj, uključujući devetogodišnju djevojčicu i njenog hendikepiranog oca. Istog mjeseca, grupa mladića u Zagrebu je fizički napala jednog Roma i spalila njegov automobil. Također u veljači, kuća u naselju Trokut u Zagrebu koju su posjedovali Romi spaljena je do temelja nakon čestih prijetnji susjeda. Romske udruge optužile su skinheade i slične grupe za većinu napada i požalile se vlastima zbog nedovoljnog angažmana policije ''. Kasum Cana, predsjednik Romskog kulturnog centra, izjavio je Večernjem listu da se, u prosjeku, svakog tjedna u gradu Zagrebu napadnu dva Roma.[89] Europski centar za prava Roma smatra zaštitu od diskriminacije i rasno motiviranog nasilja neadekvatnom te navodi da su nedovoljne kaznene, građanske i administrativne odedbe namjenjene borbi protiv rasizma i diskriminacije propraćene i propuštanjem osiguravanja njihove efektivne primjene.[90]

U 2003. god. evidentirani su i slučajevi nasilja nad strancima - ''Zagrebačka policija podnijela je prijavu protiv sedam maloljetnika i jednog odraslog koje se sumnjičilo za umiješanost u tri odvojena napada na strance u srpnju i kolovozu. U incidentima se radilo o napadu na jednog egipatskog studenta, jednog jedanaestogodišnjeg egipatskog dječaka, i na jednu austrijsku obitelj pakistanskog porijekla. Vladini službenici javno su osudili navodno rasno motivirane incidente.''[91]

O incidentima usmjerenim protiv vjerskih objekata i grobalja te kulturnih institucija pogledati pod IV.IV.  Evidentirani su i incidenti usmjereni protiv etničkih Hrvata tj. službenih obilježja države Hrvatske poput pojave srpskih nacionalističkih grafita na području Baranje i Karlovca, oskvrnuće spomenika posvećenih hrvatskim žrtvama rata u Vukovaru, rušenje hrvatske zastave u selu Turanj i sl. Hrvatski nacionalistički grafiti redovito se pojavljuju u gotovo svim nekada ratom pogođenim područjima, ali i šire.'' Nevladine organizacije i pojedinci sporadično su izvještavali o policijskom zlostavljanju ili diskriminirajućem postupanju s manjinama u podunavskoj regiji ( bivši UNTAES ) i izvan nje.''[92] 

[1] "Nacionalna manjina je skupina hrvatskih drzavljana ciji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni clanovi imaju etnicka, jezicna, kulturna i/ili vjerska obiljezja razlicita od drugih gradana i vodi ih zelja za ocuvanjem tih obiljezja.’’, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ( cl. 5. ), NN. broj. 155/2002.

[2] Podaci Drzavnog zavoda za statistiku – www.dzs.hr

[3] Podaci za manjinske zajednice sa vise od 1.000 evidentiranih propadnika

[4] Uprava za prognanike, povratnike i izbjeglice – Izvjesce o povratku prognanika i izbjeglica u Republici Hrvatskoj od 2000. do kraja rujna 2003., www.vlada.hr

[5] Ukupan broj Srba izbjeglih i raseljenih u periodu 1991-95 nije moguće precizno odrediti. Procjene se kreću da ih je bilo između 300.000 i 350.000. Slična procjena i u npr. izvještaju Human Rights Watch: Prekršena obećanja – Prepreke povratku izbjeglica u Republiku Hrvatsku, septembar 2003.god., str.3

[6] Podaci OSCE Misija u Republici Hrvatskoj – Izvjesce o statusu br.13, decembar 2003, str.22., Biljeske 3

[7] OSCE Misija u Republici Hrvatskoj – Izvjesce o statusu br.13, decembar 2003, str.4.

[8] Human Rights Watch: Hrvatska – Neophodan je napredak u povratku izbjeglica, 14.maj 2004.god., www.hrw.org/croatian/docs/…

[9] O tome na www.osce.org/news_in_brief/archive /040602

[10] Prema Institute for War and Peace Reporting , 14. jun 2002.god.

[11] Identitet, broj 72., mart 2004., str.8.

[12] Pogledati Izvješće Republike Hrvatske o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, mart 2004.god., str.45.

[13] Isto, str.60.

[14] Identitet, broj 72., mart 2004.,str.9.

[15] Minority Rights Group International: Manjine u Hrvatskoj, septembar 2003.god., str.12.

[16] World Press Review, Croatia: New Math ( VOL.49.No.8 ), avgust 2002.god., ( prema pisanju Novog lista ), www.worldpress.org/Europe/641

[17] Isto, prema pisanju Novog lista, 7. jun 2002.god.

[18] Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, Tužiteljica protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, Predmet br. IT-03-73-I, www.un.org/icty

[19] International Crisis Group - Izvjestaj o Balkanu br.138: Mlaka dobrodošlica: - Povratak izbjeglica u Hrvatsku, 13. decembar 2002.god., Kratak pregled i preporuke

 

[20] Identitet, broj 71.,februar 2004.god., str. 12.

[21] International Crisis Group - Izvjestaj o Balkanu br.138: Mlaka dobrodošlica: - Povratak izbjeglica u Hrvatsku, 13. decembar 2002.god., Kratak pregled i preporuke

[22] Zaključak ‘’Hrvatska je funkcionalna demokracija sa stabilnim institucijama koje garantiraju vladavinu prava. Ne postoje veći problemi vezani uz poštivanje osnovnih prava. U travnju 2004. godine, Tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju izjavila je da Hrvatska sada u potpunosti surađuje sa Sudom. Hrvatska treba nastaviti s punom suradnjom i poduzeti sve potrebne korake da bi osigurala da se preostali optuženik pronađe i prebaci na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Hrvatska treba uložiti dodatne napore u području manjinskih prava, povratka izbjeglica, reforme pravosuđa, regionalne suradnje i borbe protiv korupcije. Na toj osnovi, Komisija potvrđuje da Hrvatska ispunjava političke kriterije koje je 1993. utvrdilo Europsko vijeće u Kopenhagenu kao i  uvjete Procesa o stabilizaciji i pridruživanju koje je 1997. godine odredilo Vijeće.’’ - Iz misljena Europske komisije o podobnosti Republike Hrvatske za clanstvo u EU, 20.april 2004.god., www.vlada.hr

[23] OSCE Mission to Croatia, Background report: The new HDZ-led government pursuing a policy of ethnic reconciliation which will impact on the Mission’s work, 20 January 2004

[24] European Commission – Stabilization and Association Report 2003, str.10.

[25] OSCE Misija u Republici Hrvatskoj – Izvjesce o statusu br.13, decembar 2003, str.10.

[26] Tako su npr. tri misije OSCE ( Hrvatska, BiH, SCG ) usvojile document ‘’ Zajednička načela povratka ‘’, koji je predstavljen Stalnom vijeću OSCE u oktobru 2001.god.

[27] International Crisis Group - Izvjestaj o Balkanu br.138: Mlaka dobrodošlica: - Povratak izbjeglica u Hrvatsku, 13. decembar 2002.god., Kratak pregled i preporuke

[28] Vlada Republike Hrvatske - Nacionalni program za Rome, Uvod

[29] ‘’ Ne postoje značajniji problemi u pogledu osiguranja vladavine prava i poštivanja osnovnih prava. Međutim, Hrvatska mora poduzeti mjere kako bi osigurala da se u potpunosti poštuju prava manjina, a posebno srpske manjine. Hrvatska bi trebala ubrzati provedbu Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama i ubrzati napore kojima bi se olakšao povratak srpskih izbjeglica iz Srbije i Bosne i Hercegovine.'' - Iz misljena Europske komisije o podobnosti Republike Hrvatske za clanstvo u EU, 20.april 2004.god., www.vlada.hr

[30] Human Rights Watch: New government must address refugee return and war crimes, 9 January 2004, www.reliefweb.int

[31] Written Comments of the European Roma Rights Center Concerning the Republic of Croatia - For Consideration by the United Nations Committee on the Elimination of Racial Discrimination at its 60th Session,  March 4-5, 2002, www.errc.org/publications/indices/croatia

[32] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004., str.1.

[33] Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Statistički pregled za 2002.god., april 2003.

[34] EC Stabilisation and Association Report 2003

[35] OSCE Misija u Republici Hrvatskoj, Izvješće – Suđenja za ratne zločine pred domaćim sudovima u 2002.godini, februar 2004., str.1.

[36] Misljenje EC o otpocinjanju pregovora sa Republikom Hrvatskom o prikljucenju EU, 20.april 2004.god., str.27., www.vlada .hr

[37] O tome, između ostalih, piše i Međunarodna Helsinška Federacija u svom izvještaju za 2002.god., www.ihf-hr.org/reports

[38] Prema pisanju Jutarnjeg lista, 26. septembar 200.god., str.7.

[39] Izvor UN Guide for Minorities, Pamphlet No.12. Protection of refugees who belong to minorities: The UN High Commisioner for Refugees, str.2. Rezolucija se odnosi na osobe koje pripadaju etnickim, vjerskim i jezicnim manjinama, a preamubuli Komisija iskazuje svoju zabrinutost zbog '' the growing frequency and severity of disputes and conflicts regarding minorities in many countries and their often tragic consequences, and that persons belonging to minorities are particulary vulnerable to displacement through, inter alia, population transfers, refugee flows and forced relocation...''

[40] UNHCR Statistical Summary, 31 march 2004

[41] Za HRW izvjestaj pogledati na www.hrw.org Izvjestaj predstavlja detaljan pregled problema, primjera i preporuka hrvatskoj Vladi i medunarodnoj zajednici u cilju iznalazenja konacnih rjesenja za izbjeglice. Kao skraceni pregled i izvor informacija o izbjeglickoj problematici pogledati International Crisis Group Izvjestaj o Balkanu br.138: Mlaka dobrodošlica: - Povratak izbjeglica u Hrvatsku, 13. decembar 2002.god.

[42] Human Rights Watch: Croatia Fails Serb Refugees – Ethnic Discrimination Slows Refugee Return, 3. septembar 2003.god.

[43] Misljenje EC o otpocinjanju pregovora sa Republikom Hrvatskom o prikljucenju EU, 20.april 2004.god., str.26. i 29.., www.vlada.hr

[44] Human Rights Watch: Hrvatska – Neophodan je napredak u povratku izbjeglica, 14.maj 2004.god., www.hrw.org/croatian/docs/…

[45] International Crisis Group - Izvjestaj o Balkanu br.138: Mlaka dobrodošlica: - Povratak izbjeglica u Hrvatsku, 13. decembar 2002.god., str.2. i 3.( prema pisanju Večernjeg lista, 7. decembar 2002.god. )

[46]Zajednička izjava za javnost četiri lokalne NVO ( Centar za mir, pravne savjete i psihosocijlanu pomoć iz Vukovara, Odbor za ljudska prava iz Karlovca, HOMO iz Pule i Altruist centar iz Splita ) organizatora okruglog stola na temu: POVRATAK IZBJEGLICA U REPUBLIKU HRVATSKU – UVJET ULASKA U EUROPSKU UNIJU, održanog u Zagrebu 24.06.2003.god., a povodom 20.06. Svjetskog dana izbjeglica

[47] Izvor HINA, 14.maj 2004., www.vlada.hr

[48] OSCE, Izvjesce o statusu br.13.

[49] ‘’ Vlada Republike Hrvatske donijela je mjere ubrzanja povrata privatne imovine njihovim vlasnicima i osnovala Povjerenstvo za povratak prognanika i izbjeglica i povrat imovine ‘’ – Iz izvjave Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka povodom 100 dana rada, april 2004., www.mmtpr.hr

[50] Identitet br.72, mart 2004., str.41.

[51] OSCE, Izvjesce o statusu br.13., str.6.

[52] OSCE, Izvješće o statusu br.13, str.5.

[53] International Crisis Group - Izvjestaj o Balkanu br.138, str.9.

[54] Prema ICG izvjestaju, Jutarnji list, 21.novembar 2001.god.

[55] Human Rights Watch: Prekršena obećanja – Prepreke povratku izbjeglica u Republiku Hrvatsku, septembar 2003.god., str.36 ( izjava dana Radio Slobodna Europa – Radio Liberty 10. marta 2002.god. )

[56] OSCE, Izvjesce o statusu, br.13.str.6.

[57] Izmjene i dopune ( 2000.i 2002.god. ) Zakona o područjima od posebne državne skrbi iz 1996.god. 

[58] Zaključak Vlade RH o stambenom zbrinjavanju povratnika u Hrvatsku – bivših nositelja stanarskih prava od 12.juna 2003.god.

[59] Povodom Zaključka Vlade RH o stambenom zbrinjavanju povratnika u Hrvatsku – bivših nositelja stanarskih prava, u svojoj pisanoj analizi, Ratko Bubalo, predsjednik Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju iz Novog Sada (SCG), navodi slijedeće: '' Hrvatski državljani u istoj stvari (u stambenom zbrinjavanju)  imaju različit pravni položaj ovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti – jedni imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, a drugi pravno neobavezujuće obećanje da će im se humanitarno pomoći da se stambeno zbrinu. Jednima se zakonom utvrđuje pravo na stambeno zbrinjavanje, a drugima se podzakonskim aktom deklarira humanitarna podrška u stambenom zbrinjavanju. Zar tu nije riječ o diskriminaciji u pravnom sistemu Republike Hrvatske po nacionalnoj osnovi?

Ostvarivanje i zaštita ljudskih prava izbjeglih i prognanih Srba se ne mogu uvjetovati, ograničavati niti reducirati na humanitarni problem, pa niti time da li oni imaju ili nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan, ili da iste nisu otuđili.

Zaključak Vlade o načinu stambenog zbrinjavanja je dio posebnog paralelnog pseudupravnog poretka u Hrvatskoj namijenjenog jednom dijelu njezinih državljana – hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti.

Provedbeni plan za stambeno zbrinjavanje povratnika je nepravni dokument koji razrađuje uvjete i postupke humanitarne pomoći u stambenom zbrinjavanju povratnika  sa nepravnim lijekovima.’’

[60] Prema pisanju Pravog odgovora br.76, 27.april 2004..,str.26

[61] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004.

[62] Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara je pratio određen broj ovih slučajeva i o tome obavještavao OSCE i UNHCR.

[63] Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara prati i izvještava o ovoj problematici od 1999.god., a uputio je i više primjedbi na transparentnost i manipulacije pri održavanju postupaka preregistracija te postupaka ukudanja statusa.  

[64] OSCE, Izvješće o statusu br.11., novembar 2002.god.

[65] OSCE, Izvješće o statusu br.13., decembar 2003.god., str.2.

[66] Vlada Republike Hrvatske: Izvješće o povratku prognanika i izbjeglica od 2000. do kraja rujna 2003.god., www.vlada.hr

[67] Čl.180 st.1. Zakona o obveznim odnosima: ‘’ Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu ‘’.

[68] Europski sud za ljudska prava, slučaj Kutić protiv Hrvatske aplikacija broj. 48779/99, presuda od 1.marta 2002.god.

[69] OSCE, Izvješće o statusu br.13., decembar 2003.god., str.15.

[70] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004.

[71] OSCE, Izvješće o statusu br.12., juli 2003.god., str.14.

[72] OSCE, Izvješće o statusu br.13., decembar 2003.god., str.15.

[73] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004.

[74] Identitet, broj 72., mart 2004., str.11.

[75] Pogledati Conclusions and recommendations of Committee against torture - CAT/C/CR/32/2 od 12. maja 2004.god. ( Unedited version ), www.ohchr.org/tbru/cat/Croatia

[76] Isto

[77] Identitet, broj 72., mart 2004., str.11.

[78] ‘’ Na području bivše ‘’ Republike Srpske Krajine ‘’, koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija, različita sudska i uprava tijela te pravna lica koja su imala javna ovlašćenja donosila su različite pravne akte i odluke. S obzirom da je to područje bilo van pravnog sistema Republike Hrvatske, nakon njegove integracije u ustavno-pravni system R.Hrvatske, navedeni pravni akti i odluke nisu imali pravnu važnost što je nalagalo da se konvalidacijom naknadno pretvore u važeće pravne akte i odluke te da se priznaju njihove pravne posljedice. Konvalidacijsko područje obuhvata područje bivše ‘’ Republike Srpske Krajine ’’. Razlozi pravne praktičnosti, humanosti i zaštite osnovnih prava građana, nalagali su potrebu provođenja konvalidacije.’’ – publikacija Konvalidacija, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć  Vukovar, 1998.god., str.3.

[79] Uputa Ministarstva rada i socijalne skrbi od 30. juna 1998.god.

[80] O tome analiza Učinci Zakona o konvalidaciji  na socijalno osiguranje , Milorad Nenadović, pravni savjetnik Udruženja za mir i ljudska prava ‘’ Baranja ‘’, Bilje, april 2003.god.

[81] O tome Human Rights Watch: Prekršena obećanja – Prepreke povratku izbjeglica u Republiku Hrvatsku, septembar 2003.god., str.57.; analiza Socijalno osiguranje, socijalna i zdravstvena skrb izbjeglica I prognanika u Republici Hrvatskoj, Udruženje za mir i ljudska prava ‘’ Baranja ‘’, Bilje, juli 2001.god.

[82] Pismo namjere Vlade Republike Vijeću sigurnosti UN o dovršetku mirne reintegracije teritorija pod prijelaznom upravom UNTAES, stavak 11.

[83] Tako je npr. civilnim žrtvama rata, koja su nastradala za vrijeme sukoba i na teritoriji koja nije bila pod kontrolom hrvatskih snaga, traženi zapisnici o stradanju izdani od ‘’hrvatske’’ regularne  policije i nalazi liječnika ‘’ hrvatskih ‘’ institucija, kao dokazi nužni za priznanje prava.   

[84] OSCE, Izvješće o statusu br.13., decembar 2003.god., str.16.

[85] International Crisis Group - Izvjestaj o Balkanu br.138: Mlaka dobrodošlica: - Povratak izbjeglica u Hrvatsku, 13. decembar 2002.god., str.11., prema pisanju Institute for War and Peace Reporting, 13.mart 2002.god.

[86] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004.

[87] Isto

[88] Identitet, broj 72., mart 2004., str.4

[89] European Roma Rights Center, Snapshots from around the Europe: Fatal Shooting and Skinhead Attack against Roma in Croatia, Nr.3, 2003, www.errc.org/publications/indices/croatia

[90] Written Comments of the European Roma Rights Center Concerning the Republic of Croatia - For Consideration by the United Nations Committee on the Elimination of Racial Discrimination at its 60th Session,  March 4-5, 2002, www.errc.org/publications/indices/croatia

[91] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004.

[92] Country Report on Human Rights Practicies -US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour, Izvještaj o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god., februar 2004.

 

IV

Primjena Konvencije po člancima

IV.I

Članak 1.

Zaštita nacionalnih manjina, te prava i sloboda pripadnika manjina čini sastavni dio međunarodne zaštite ljudskih prava i kao takva spada u područje međunarodne suradnje.

 

Članak 2.

Odredbe ove Okvirne konvencije primjenjuju se u dobroj vjeri, u duhu razumijevanja i snošljivosti, te u skladu s načelima dobrosusjedstva, prijateljskih odnosa i suradnje među državama.

 

Domace zakonodavstvo ( uz clanke 1. & 2. OKZNM ) :

Ustav Republike Hrvatske

clanak 140.

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

 

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina

clanak 1.

Republika Hrvatska u skladu sa:

– Ustavom Republike Hrvatske

– načelima Povelje Ujedinjenih naroda,

– Općom deklaracijom o pravima čovjeka, Međunarodnim paktom o građanskim i  političkim pravima, Međunarod­nim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima,

– Završnim aktom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Pariškom Poveljom za Novu Europu i drugim dokumentima OESS-a koji se odnose na prava čovjeka, osobito Dokumentom kopenhaškog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji i Dokumentom moskovskog sastanka OESS-a o ljud­skoj dimenziji,

– Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, te protokolima uz tu Konvenciju,

– Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, Konvencijom o pravima djeteta,

– Deklaracijom o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja,

– Konvencijom o borbi protiv diskriminacije u oblasti prosvjete,

– Deklaracijom UN o pravima osoba pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičnih manjina,

– Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina Vije­ća Europe,

– Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima,

– Europskom poveljom o lokalnoj /mjesnoj/ samoupravi,

– Instrumentima SEI za zaštitu manjinskih prava,

– Preporuka iz Lunda o učinkovitom sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu

obvezuje se na poštivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međuna­rod­noga pravnog poretka, svim svojim državljanima.

 

clanak 2.

Pored ljudskih prava i sloboda koje su priznate ustavnim odredbama, Republika Hrvatska priznaje i štiti i sva ostala prava predviđena u međunarodnim dokumentima iz članka 1. ovoga Ustavnog zakona, ovisno o iznimkama i ograničenjima predvi­đenim ovim dokumentima, bez diskriminacije po spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovjesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom i društvenom porijeklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, vlasništvu, statusu naslijeđenom rođenjem ili po nekoj drugoj osnovi sukladno članku 14. i 17. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske.

 

clanak 40.

Ništa se u ovome Ustavnom zakonu neće tumačiti kao da uključuje bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava, te posebice suverenosti, jedinstvenosti, teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti Republike Hrvatske.

 

clanak 41.

Ovim se Ustavnim zakonom ne mijenjaju niti ukidaju prava nacionalnih manjina utvrđena međunarodnim ugovorima koji, sukladno Ustavu Republike Hrvatske čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske.

 

KOMENTARI na primjenu clanaka 1. i 2. OKZNM

IV.II

Članak 3.

I. Svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodno izabrati da li da bude ili ne bude tretiran kao takav, te nikakve štete ne smiju proisteći iz takva izbora ili iz korištenja prava vezanih za takav izbor.

2. Pripadnici nacionalnih manjina mogu koristiti prava i uživati u slobodama što proizlaze iz načela sadržanih u ovoj Okvirnoj konvenciji, i to kako pojedinačno tako i u zajednici s drugima.

 

Članak 4.

l. Stranke se obvezuju jamčiti pripadnicima nacionalnih manjina pravo jednakosti pred zakonom i jednake pravne zaštite. U svezi s tim zabranjuje se bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini.

2. Stranke se obvezuju da će po potrebi usvojiti odgovarajuće mjere s ciljem promicanja pune i učinkovite jednakosti između pripadnika nacionalne manjine i pripadnika većinskog pučanstva u svim područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života. U svezi s tim stranke će na odgovarajući način uzeti u obzir specifične uvjete pripadnika nacionalnih manjina.

3. Mjere usvojene u skladu sa stavkom 2. ne smatraju se činom diskriminacije.

 

Domace zakonodavstvo ( uz clanke 3. & 4. OKZNM ):

 

Ustav Republike Hrvatske

I Izvorisne osnove

Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

 

clanak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike

Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

 

clanak 14.

(1) Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

(2) Svi su pred zakonom jednaki.

 

clanak 15.

(1) U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina.

(2) Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona.

(3) Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor.

(4) Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.

 

clanak 26.

Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

 

clanak 30.

Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

 

clanak 44.

Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti prim­ljen u javne službe.

 

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina

clanak 4. st.1.,2., & 4.

(1) Svaki državljanin Republike Hrvatske ima: pravo slobodno se izjasniti da je pripadnik neke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj; pravo ostvarivati sam ili zajedno s drugim pripadnicima te nacionalne manjine ili zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina prava i slobode propisane ovim Ustavnim zakonom i druga manjinska prava i slobode propisana posebnim zakonima.

(2) Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju, jednako kao i drugi građani Republike Hrvatske, prava i slobode utvrđene Ustavom Republike Hrvatske, te prava i slobode propisane ovim Ustavnim zakonom i posebnim zakonima.

(4) Zabranjuje se bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini. Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se jednakost pred zakonom i jednaka pravna zaštita.

 

clanak 5.

Nacionalna manjina je skupina hrvatskih drzavljana ciji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni clanovi imaju etnicka, jezicna, kulturna i/ili vjerska obiljezja razlicita od drugih gradana i vodi ih zelja za ocuvanjem tih obiljezja.

 

clanak 7.

Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, a kada je to određeno ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, naročito:

1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;

2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;

3. uporabu svojih znamenja i simbola;

4. kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;

5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;

6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;

7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;

8. zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;

9. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;

10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

 

clanak 9.

(1) Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo koristiti svoje prezime i ime na jeziku kojim se služe, te da ono bude službeno priznato njima i njihovoj djeci upisom u matične knjige i druge službene isprave, u skladu s propisima Republike Hrvat­ske.

(2) Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da se obrazac osobne iskaznice tiska i popunjava i na jeziku i pismu kojim se služe.

 

Zakon o zastiti osobnih podataka

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom uređuje zaštita osobnih podataka o fizič­kim osobama te nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj.

(2) Svrha zaštite osobnih podataka je zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka.

(3) Zaštita osobnih podataka u Republici Hrvatskoj osigurana je svakoj fizičkoj osobi bez obzira na državljanstvo i prebivalište te neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

Članak 8.st.1.

Zabranjeno je prikupljanje i daljnja obrada osobnih podataka koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga uvjerenja, sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život i osobnih podataka o kaznenom i prekršajnom postupku.

 

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ( NN. 114/03)

Članak 1.

U Zakonu o radu (»Narodne novine«, br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01.) podnaslov iznad članka 2. i članak 2. mijenjaju se i glase: "Zabrana diskriminacije"

 

Članak 2.

(1) Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli (zaposlenik, namještenik, službenik ili drugi radnik (u daljnjem tekstu: radnik) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.

(2) Izravna diskriminacija, u smislu ovoga Zakona, znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. ovoga članka kojim se osoba iz stavka 1. ovoga članka stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

(3) Neizravna diskriminacija, u smislu ovoga Zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, osobu iz stavka 1. ovoga članka, zbog njenoga određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sustava koji čine temelje za zabranu diskriminacije iz stavka 1. ovoga članka, stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe.

(4) Diskriminacija iz stavka 1. ovoga članka zabranjena je u odnosu na:

1. uvjete za zapošljavanje, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije,

2. napredovanje na poslu,

3. pristup svim vrstama i stupnjevima stručnog osposobljavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije,

4. uvjete zaposlenja i rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost plaća,

5. otkaz ugovora o radu,

6. prava članova i djelovanje u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uklju­čujući povlastice koje proizlaze iz toga članstva.

(5) Odredbe kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i ugovora o radu kojima se utvrđuje diskriminacija na nekom od temelja iz stavka 1. ovoga članka ništave su.

(6) Uređivanje kolektivnim ugovorom obveze radnika na plaćanje doprinosa solidarnosti prema odredbama članka 187.a ovo­ga Zakona ne smatra se diskriminacijom na temelju nečlan­stva u sindikatu iz stavka 1. ovoga članka«.

 

KOMENTARI na primjenu clanka 3. OKZNM

KOMENTARI na primjenu clanka 4. OKZNM

IV.III

Članak 5.

l. Stranke se obvezuju unaprijediti uvjete potrebne za pripadnike nacionalnih manjina radi održavanja i razvijanja njihove kulture, te očuvanja bitnih sastavnica njihove samobitnosti odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine.

2. Ne dirajući u mjere poduzete u vodenju opće integracijske politike, stranke će se suzdržati od politike ili prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina protiv njihove volje, te će takve osobe zaštititi od svake akcije kojoj je cilj takva asimilacija.

 

Domace zakonodavstvo ( uz clanak 5. OKZNM ) :

 

Ustav Republike Hrvatske

clanak 12.

(1) U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

(2) U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

 

Clanak 15. st.3. ( vidi pod IV.II Domace zakonodavstvo)

 

clanak 40.

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

 

clanak 41.

(1) Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

(2) Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, so­cijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

 

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina

clanak 3. st.1.

(1) Prava i slobode osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama (u daljnjem tekstu: pripadnici nacionalne manjine), kao temeljna ljudska prava i slobode, nedjeljiv su dio demokratskog sustava Republike Hrvatske i uživaju potrebnu potporu i zaštitu, uključujući pozitivne mjere u korist nacionalnih manjina.

 

clanak 7. & 9. ( vidi pod IV.II Domace zakonodavstvo)

 

clanak 10.

Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo slobodno služiti se svojim jezikom i pismom, privatno i javno, uključujući pravo na jeziku i pismu kojim se služe isticati oznake, napise i druge informacije u skladu sa zakonom.

 

clanak 11.

(1) Pravo je pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu kojim se služe.

(2) Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalne manjine obavlja se u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama te drugim školskim ustanovama (u daljnjem tekstu: školska ustanova) s nastavom na jeziku i pismu kojim se služe, pod uvjetima i na način propisanim posebnim zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

(3) Školske ustanove s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine mogu se osnivati, te odgoj i obrazovanje provoditi za manji broj učenika od onog koji je propisan za školske ustanove s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu.

(4) Nastavni plan i program odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine uz opći dio obvezno sadrži dio čiji je sadržaj u vezi s posebnošću nacionalne manjine (materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno stvaralaštvo nacionalne manjine).

(5) Pravo je i obveza učenika koji se odgajaju i obrazuju na jeziku i pismu nacionalnih manjina da uz svoj jezik i pismo uče hrvatski jezik i latinično pismo prema utvrđenom nastavnom planu i programu.

(6) Odgojno obrazovni rad u školskoj ustanovi s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine obavljaju nastavnici iz reda nacionalne manjine koji potpuno vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine, odnosno nastavnici koji nisu iz redova nacionalne manjine, a potpuno vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine.

(7) Visoka učilišta organiziraju provođenje programa školovanja odgajatelja, učitelja i nastavnika za obavljanje poslova odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu kojim se služe nacionalne manjine u dijelu koji sadrži posebnosti nacionalne manjine (materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno stvara­laš­tvo nacionalne manjine).

(8) Pripadnici nacionalnih manjina mogu radi provođenja odgoja i obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina, na način i pod uvjetima propisanim zakonima, osnivati predškolske ustanove, osnovne i srednje škole i visoka učilišta.

(9) Učenicima školske ustanove na hrvatskom jeziku i pismu omogućit će se učenje jezika i pisma nacionalne manjine na način propisan posebnim zakonom, prema utvrđenom nastavnom programu od strane nadležnog središnjeg tijela državne uprave, uz osiguranje financijskih sredstava u državnom proračunu i proračunima jedinica lokalne samouprave.

 

clanak 12.

(1) Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.

(2) Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se i kada je to predviđeno međunarodnim ugovorima koji, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i kada je to propisano statutom jedinice lokalne samouprave ili statutom jedinice područne (regionalne) samouprave u skladu s odredbama posebnog zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

(3) Ostali uvjeti i način službene uporabe jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine u predstavničkim i izvršnim tijelima i u postupku pred upravnim tijelima jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave; u postupku pred tijelima državne uprave prvog stupnja, u postupku pred sudbenim tijelima prvog stupnja; u postupcima koje vode Državno odvjetništvo i javni bilježnici, te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, uređuju se posebnim zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.

 

clanak 13.

Zakonom kojim se uređuje uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina i/ili statutima jedinica lokalne samouprave propisuju se mjere koje omogućuju na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina očuvanje tradicijskih naziva i oznaka te davanje naziva naseljima, ulicama i trgovima imena osoba i događaja od značaja za povijest i kulturu nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

 

clanak 14.

(1) Slobodna je uporaba znamenja i simbola nacionalnih manjina i obilježavanje praznika nacionalnih manjina.

(2) Uz službenu uporabu znamenja i simbola Republike Hrvatske nacionalne manjine mogu isticati odgovarajuće znamenje i simbole nacionalnih manjina. Kada se izvodi himna i/ili svečana pjesma nacionalne manjine, obvezatno se prije nje izvodi himna Republike Hrvatske.

(3) Jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave dužne su statutom propisati službenu uporabu i način korištenja zastave i simbola nacionalnih manjina.

 

clanak 15.

(1) Pripadnici nacionalnih manjina radi očuvanja, razvoja, promicanja i iskazivanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta mogu osnivati udruge, zaklade i fundacije te ustanove za obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja, kulturne, izdavačke (nakladničke), muzejske, arhivske, knjižnične i znanstvene djelatnosti.

(2) Republika Hrvatska, jedinice lokalne samouprave i po­dručne (regionalne) samouprave sukladno svojim moguć­nostima, financiraju djelovanje institucija iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Udruge, zaklade, fundacije i ustanove iz stavka 1. ovoga članka mogu u nazivu iskazivati da su nacionalne manjine njihovi osnivači.

 

clanak 16.

(1) Pripadnici nacionalnih manjina, njihove udruge i vijeća nacionalnih manjina odnosno predstavnici nacionalnih manjina slobodno održavaju veze s narodom s kojim dijele ista etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja, te s pravnim osobama sa sjedištem na području države tog naroda koje obavljaju djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, nakladničke (izda­vačke) i humanitarne djelatnosti.

(2) Udruge pripadnika nacionalnih manjina i vijeća nacionalnih manjina odnosno predstavnici nacionalnih manjina mogu od tijela države naroda s kojim dijele obilježja iz stavka 1. ovog članka i od pravnih osoba te države primati bez plaćanja carine novine, časopise, knjige, filmove, videokasete, nosače zvuka, u ograničenom broju primjeraka, koje koriste za svoje potrebe, i mogu ih, bez plaćanja naknade, dijeliti pripadnicima nacionalne manjine.

(3) Udruge pripadnika nacionalnih manjina mogu za pripadnike nacionalnih manjina organizirati gostovanja profesionalnih i amaterskih kulturnoumjetničkih grupa, te organizirati druge kulturne i umjetničke priredbe i izložbe koje pridonose obogaćivanju kulture i identiteta nacionalne manjine. U ovakvim slučajevima strane osobe koje sudjeluju u provođenju priredbi i izložbi ne moraju imati radnu dozvolu.

(4) Pripadnici nacionalnih manjina mogu slobodno izražavati svoju vjersku pripadnost i očitovati svoju vjeru te u skladu s tim pripadati vjerskoj zajednici.

 

clanak 17.

(1) Na temelju zakona i provedbenih propisa kojima se uređuju djelatnosti javnog priopćavanja, proizvodnje i emitiranja radijskog i televizijskog programa, odgoja i obrazovanja, muzejska, arhivska i knjižnička djelatnost, te zaštita i očuvanje kulturnih dobara stvaraju se uvjeti za upoznavanje svih državljana Republike Hrvatske, osobito djece i mladeži kroz sadržaj odgojnog i obrazovnog rada i obvezne i izborne predmete obrazovanja, s poviješću, kulturom i vjerom nacionalnih manjina.

(2) U cilju ostvarivanja odredbe stavka 1. ovog članka poduzimat će se mjere koje će pripadnicima nacionalnih manjina olakšati pristup medijima.

 

clanak 18.

(1) Postaje radija i televizije na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini imaju zadaću promicati razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina, proizvoditi i/ili emitirati emisije namijenjene informiranju pripadnika nacionalnih manjina na jezicima nacionalnih manjina, stvaranje i emitiranje programa kojima se potiče i unaprjeđuje održavanje, razvoj i iskazivanje kulturne, vjerske i druge samobitnosti nacionalnih manjina, očuvanje i zaštita njihovih kulturnih dobara i tradicije, te stvaranje i emitiranje programa kojima se pripadnici nacionalne manjine na tom prostoru upoznaju s radom i zadaćama njihova vijeća nacionalnih manjina i predstavnika nacionalnih manjina. Pravne osobe koje obavljaju djelatnost javnog priopćavanja (tisak, radio i televizija) omogućit će udrugama pripadnika nacionalnih manjina i institucijama nacionalnih manjina sudjelovanje u stvaranju programa namijenjenog nacionalnim manjinama.

(2) U državnom proračunu i proračunima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave osiguravaju se sredstva za sufinanciranje programa radio i televizijskih postaja u njihovom vlasništvu namijenjenih nacionalnim manjinama, sukladno mo­guć­nostima i prema kriterijima koje utvrdi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog Savjeta za nacionalne manjine, odnosno nadležna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave na prijedlog vijeća nacionalnih manjina.

(3) U cilju ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina na informiranje putem tiska te radija i televizije na pismu i jeziku nacionalne manjine pripadnici nacionalnih manjina, njihova vijeća nacionalnih manjina i predstavnici nacionalnih manjina, njihove udruge mogu obavljati djelatnost javnog priopćavanja (izdavati novine, proizvoditi i emitirati radijski i televizijski program i obavljati djelatnost novinskih agencija) u skladu sa zakonom.

 

Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

 

Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina

 KOMENTARI na primjenu clanka 5. OKZNM:

- Ustavnim zakonom za zaštitu nacionalnih manjina i posebnim zakonima te međunarodnim ugovorima i ( mogućnošću reguliranja određenih prava ) statutima lokalne i područne (regionalne) samouprave Republika Hrvatska unaprijedila je i stvorila formalne uvjete potrebne za pripadnike nacionalnih manjina radi održavanja i razvijanja njihove kulture, te očuvanja bitnih sastavnica njihove samobitnosti odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kultume baštine, kao i uvjete za žaštitu pripadnika nacionalnih manjina od nasilne asimilacije.

 

- Republika Hrvatska osigurala je u razdoblju 2000.-2003.god. 73.534.076 proračunskih kuna za različite programe udruga i ustanova nacionalnih manjina koje djeluju u Republici Hrvatskoj ( programi informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma, kulturnih manifestacija u cilju očuvnja kulture, jezika i običaja nacionalnih manjina, te programa koji proizlaze iz bilateralnih ugovora, program izgradnje građanskoh povjerenja i programi stvaranja pretpostavki za ostvarivanje kulturne autonomije za Rome ) a od 2003.god. Odluku o rasporedu sredstava donosi Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske čiji su članovi isključivo pripadnici nacionalnih manjina.[24] U 2004.god., za programe udruga i ustanova nacionalnih manjina, izdvojeno je iz državnog proračuna 22.000.000 kuna ili 10% više u odnosu na 2003.god ( 20.000.000 ), a Savjet ih je rasporedio za projekte 19 nacionalnih manjina koji su podnijeli projekte prema. Prema odluci Savjeta srpskoj nacionalnoj manjini dodjeljeno je  5.753.400 kuna, talijanskoj 4.642.000, mađarskoj 2.464.000, češkoj 2.212.000, romkoj 1.080.000, rusinskoj i ukrajinskoj  935.000, slovačkoj 913.000, bošnjačkoj 790.000, albanskoj 508.000, crnogorskoj 479.000, makedonskoj 451.000, slovenskoj 451.000, židovskoj 436.000, njemačkoj i austrijskoj 436.000, bugarskoj 35.000, poljskoj 25.000 i ruskoj 20.000. Za rad vijeća nacionalnih manjina izdvojeno je 15.000 kuna, za sufinanciranje programa radija na regionalnoj i lokalnoj razini namijenjenih informiranju pripadnika nacionalnih manjina na jezicima nacionalne manjine 154.400, za osposobljavanje članova vijeća i predstavnika nacionalnih manjina 100.000, za seminar za osposobljavanje mladih Roma 50.000, dok su neraspoređena sredstva ( tekuća rezerva ) u iznosu od 50.000 kuna.[25] Savjet je posebno naglasio potrebu za suradnjom s predstavnicima i Vijećima nacionalnih manjina u praćenju ostvarivanja programa udruga i ustanova nacionalnih manjina koji se financiraju iz državnog proračuna. Zbog toga Savjet poziva sve predstavnike, vijeća i koordinacije vijeća nacionalnih manjina, da na područjima na kojima djeluju, prate ostvarivanje programa koji se financiraju putem Savjeta.[26]

IV.IV

Članak 6.

1. Stranke će poticati duh snošljivosti i međukulturnog dijaloga i poduzeti učinkovite mjere na promicanju uzajamnog poštovanja razumijevanja i suradnje među svim ljudima koji žive na njihovu području, bez obzira na etničku, kultumu, jezičnu ili vjersku pripadnost tih ljudi, posebice na području obrazovanja, kulture i medija.

2. Stranke se obvezuju poduzeti odgovarajuće mjere zaštite osoba koje bi mogle biti izložene prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju radi njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti.

 

Domace zakonodavstvo ( uz clanak 6. OKZNM ) :

 

Ustav Republike Hrvatske

clanak 30. ( vidi pod IV.II Domace zakonodavstvo)

 

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina

clanak 3. st.2.

(2) Etnička i multikulturna raznolikost i duh razumijevanja, uvažavanja i tolerancije doprinose promicanju razvoja Republike Hrvatske.

 

clanak 8.

Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.

 

clanak 18. st.1 ( vidi pod IV.III Domace zakonodavstvo)

 

Kazneni zakon ( NN.110/97)

Članak 106.

(1) Tko na temelju razlike u rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, ili zbog pripadnosti etničkoj i nacionalnoj zajednici ili manjini u Republici Hrvatskoj, uskrati ili ograniči slobodu ili pravo čovjeka i građanina utvrđeno ustavom, zakonom ili drugim propisom, ili koji na temelju te razlike ili pripadnosti daje građanima povlastice ili pogodnosti,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko pripadniku naroda, etničke i nacionalne zajednice ili manjine uskrati ili ograniči pravo na slobodu izražavanja narodnosne pripadnosti ili na kulturnu autonomiju.

(3) Tko suprotno propisima u uporabi jezika i pisma, uskrati ili ograniči građaninu njegovo pravo služiti se svojim jezikom i pismom,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

 

Članak 110.

(1) Tko uskrati ili ograniči slobodu vjeroispovijedi, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko vjerskoj zajednici koja djeluje u skladu sa zakonom uskrati pravo jednakosti s drugim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj, ili tko vjerskoj zajednici uskrati ili ograniči slobodu javnog obavljanja vjerskih obreda, osnivanje škola, učilišta, zavoda, socijalne ili humanitarne ustanove i upravljanje njima u skladu sa zakonom.

 

Članak 174.*

(1) Tko na temelju razlike u rasi, spolu, boji kože, nacionalnosti ili etničkome podrijetlu krši temeljna ljudska prava i slobode priznate od međunarodne zajednice, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko progoni organizacije ili pojedince zbog njihova zalaganja za ravnopravnost ljudi.

(3) Tko javno iznosi ili pronosi zamisli o nadmoćnosti jedne rase nad drugom, ili širi rasnu mržnju, ili potiče na rasnu diskriminaciju, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

 

* Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ( NN.129/00)

Članak 26.

U članku 174. stavku 1. iza riječi: “rasi” dodaju se riječi: “vjeri, jeziku, političkom ili drugom uvjerenju, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama”.

Stavak 3. mijenja se i glasi:

“(3) Tko u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.”

 

Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ( NN.111/03)

Članak 55.

Iza članka 151. dodaje se naziv i članak 151.a koji glase: »VeliČanje faŠistiČkih, nacistiČkih i drugih totalitarnih drŽava i ideologija ili promicanje rasizma i ksenofobije

Članak 151.a

(1) Tko proizvodi, prodaje, uvozi ili izvozi, putem raču­nalnog sustava ili na drugi način čini dostupnim javnosti ili u tom cilju posjeduje u većim količinama promidžbeni materijal kojim se veličaju fašističke, nacističke ili druge totalitarne države, organizacije ili ideologije koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje prema bilo kojem pojedincu ili skupini na temelju razlike u rasi, boji kože, spolu, seksualnoj orijentaciji, nacionalnom ili etničkom podrijetlu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju.

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Nema kaznenog djela ako se materijal iz stavka 1. ovoga članka priprema ili čini dostupnim javnosti radi istraživanja, u umjetničke ili znanstvene svrhe te u cilju izvješćivanja o događajima u sadašnjosti ili povijesti.

(3) Predmeti i sredstva iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se.«

 

Zakon o medijima ( NN.163/03)

Clanak 3.st.4.

(4) Zabranjeno je prenošenjem programskih sadržaja u medijima poticati ili veličati nacionalnu, rasnu, vjersku, spolnu ili dru­gu neravnopravnost, kao i ideološke i državne tvorevine nastale na takvim osnovama, te izazivati nacionalno, rasno, vjersko, spolno ili drugo neprijateljstvo ili nesnošljivost, poticati nasilje i rat.

KOMENTARI na primjenu clanka 6. OKZNM:

- Vlasti, naročito one na nacionalnoj razini, u principu su, u odnosu na prethodno razdoblje, svojim postupcima i stavovima  iznošenim u javnosti intenzivnije zagovarale duh međuetničke tolarancije i snošljivosti te međuetničkog dijaloga i suradnje ( pogledati pod III.b. ). Prilikom svoje posjete  zloglasnom ustaškom logoru iz II.svjetkog rata Jasenovcu ( stratištu velikog broja Srba, Roma, Židova, ali i Hrvata antifašista ), 16.marta 2004.god., premijer Sanader je naglasio: '' Došao sam se pokloniti žrtvama pred obnovljenim spomenikom da se ne sakrije i ne zabora vi istina kako se zločin više nikada ne bi ponovio. Nema tog cilja, političkog ili nekog drugog koji može opravdati zločin. Zato osuđujem svaki ekstremizam, radikalizam, rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju i netoleranciju ma sa koje strane ona dolazila''.[27] Iako im se broj smanjio, etnički motivirani incidenti i dalje su se nastavali dešavati na ratom pogođenim područjima i van njih, uz primjedbe na rad policije i nekih drugih državnih i organa lokalne samouprave, te kvalifikacije pojedinih incidenata kao prekršaja, a ne kaznenih djela( pogledati pod III.d. i e.).  Izmjene i dopune Kaznenog zakona iz 2000.god. i 2003.god. predstavljaju značajan doprinos i zakonske mjere koje zabranjuju i sankcioniraju poticanje na rasnu diskriminaciju i nasilje. Kazneni zakon određuje kaznenu odgovornost za osobe koje na temelju razlike u rasi, vjeri, jeziku, političkom ili drugom uvjerenju, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama krši temeljna ljudska prava, ili potiče na netrepeljivost, sukobe, mržnju i sl. Zakon o medijima zabranjuje prenošenje programskih sadržaja u medijima  potiču ili veličaju nacionalnu, rasnu, vjersku, spolnu ili dru­gu neravnopravnost, kao i ideološke i državne tvorevine nastale na takvim osnovama, te izazivaju nacionalno, rasno, vjersko, spolno ili drugo neprijateljstvo ili nesnošljivost, potiču nasilje i rat. Prema OSCE, '' Hrvatska televizija ( HTV ) još ne posvećuje dovoljno pozornosti važnim poslijeratnim pitanjimakao što su povratak izbjeglica i poštivanje ljudskih i manjinskih prava. Iako govor mržnje više nije aktivna značajka HRT-ovih izvješćivanja, i dalje ga toleriraju neki nbositelji televizijskih vijesti i moderatori. Pristrano izvješćivanje o povratu imovine i drugim pitanjima vezanim za povratak izbjeglica i dalje ima štetan utjecaj na pomirbu i normalizaciju u nekim oblastima ''.[28] Prema istom izvoru, u odnosu na prethodno razdoblje, u drugoj polovici 2003.god. '' izvješćivanje lokalnih medija o povratku izbjeglica i manjinskim pitanjima poboljšano je diljem države[29]...Međutim, na dva područja, Osijeku i Zadru, izvješćivanje o političkim i etničkim pitanjima povremeno je bilo potpirivačke naravi[30]''.

 

- 2002.god. UN Komitet za ukidanje svih oblika rasne diskriminacije istakao je da u Hrvatskoj nije bilo osuda u slučajevima poticanja na rasnu diskriminaciju i nasilje, '' unatoč značajnom broju takvih opužbi '', te iskazao zabrinutost zbog nedostatka zakonskih mjera koje bi zabranile poticanje na rasnu diskriminaciju i nasilje, i zbog neodgovarajućih napora da se istraži i optuži odgovorne za izazivanje etničke mržnje, posebice u ratom pogođenim područjima.[31] Eurposki centar za prava Roma naveo je kako je o govoru mržnje javnih dužnosnika protiv Roma često izvještavano, ali nisu poduzete nikakve radnje protiv onih koji su prakticirali takav govor mržnje[32] te da visoki stupanj diskriminacije i nasilja nad Romima ostaje ozbiljan problem u Hrvatskoj.[33] U predizbornom nastupu na lokalnoj radio postaji u Petrinji pred lokalne izbore 2001.god., učiteljica u osnovnoj školi i kandidatkinja nacionalističke Hrvatske stranke prava, izajavila je: '' Naš čovjek je mučenik. Naš čovjek je vjernik. Naš čovjek je svoj na svome. A onaj manjinac, jadni Srbin koji se vratio iz majčice Srbije, niti je čovjek niti je životinja, ni životinja ne zaslužuje takvu usporedbu sa njima. E pa dragi Hrvati, ja mislim da ovdje kod nas više nema i ne smije biti centra, Ili si za, ili si protiv. Ako si za, onda Hrvati moji, spremite oružje. ...Mi možemo sa svima, osim sa nekrstima, jer vjera i vrag ne idu zajedno. Očistiti ćemo Hrvatsku od smeća, ne daj bože da nam četnici ( Srbi ) opet kolju''.[34] Gordana Dumbović izabrana je za dogradonačelnicu Petrinje, a sud u Kutini ju je, nakon dvije i pol godine, oslobodio optužbe za kazneno djelo javnog poticanja rasne diskriminacije.[35] Urednik lista ''Narod'', don Anto Baković izjavio je: '' Ako žele živjeti u Hrvatskoj. Muslimani neka uče hrvatski jezik, a ne da nam ovdje nameću arapski jezik. Gledam svakodnevno osmrtnice u tiskovinama, pa kad umre netko od muslimana, onda on ide na Ahiret. Ne znam da li Muslimani ti znaju prevesti na hrvatski jezik?''[36] Hrvatski helsinški odbor izvjestio je povodom sastanka sa županom međimurske županije, župan nije krio svoju mržnju prema Romima i nije pokazivao volju da se pozabavi njihovim problemima, poput onog kada je romsko novorođenče umrlo tokom poroda, a hitna pomoć nije došla unatoč brojnim telefonskim pozivima.[37] U Vukovaru, u julu 2003.god., jedno od udruženja hrvatskih ratnih veterana onemogućilo je dječaku etničkom Srbinu da igra za svoj klub na nogometnom turniru. Slučaj su obradili gotovo svi mediji, a tadašnji permijer Ivica Račan i predsjednik Stjepan Mesić iznijeli su javne osude tog incidenta i pozvali na pomirenje i toleranciju.

 

- U izvještaju US Bureau of Democracy, Human Rights and Labour o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.god. navode se incidenti povezani sa manjskim vjerskim institucijama i osobljem -  '' U siječnju, vozač mitropolita Srpske pravoslavne crkve verbalno je napadnut pred glavnom crkvom u Zagrebu. U rujnu, zbio se incident u kojem su verbalno napadnuti mitropolit i još jedan pripadnik srpskog pravoslavnog svećenstva. U ožujku i ponovo u svibnju, fašistički grafiti pojavili su se na crkvenim vratima, a osmrtnice su redovno trgane s ploče kraj ulaza u crkvu. U ožujku ili travnju provaljeno je u srpsku pravoslavnu crkvu Sv. Arhanđela Mihajla i Gabrijela u Kostajnici. Prozori su razbijeni, a vjerski predmeti, uključujući četiri ikone, spaljeni su ili teško oštećeni. U travnju, razbijeni su prozori na srpskoj pravoslavnoj crkvi u Plaškom, a slični su incidenti prijavljeni u Ogulinu u kolovozu i rujnu. Nije bilo uhićenja ni u jednom od tih slučajeva. Prema OESS-u i drugim izvještajima, srpske pravoslavne crkve i imovina u ratom pogođenim područjima napadnuti su tokom godine. U travnju, oštećeni su nadgrobni spomenici na groblju u Vukovaru - osmi takav incident na tom groblju. Vođe Srpske pravoslavne crkve izvijestili su da je u u Kninu crkva Sv. Pokrova često oskvrnjivana fašističkim ustaškim simbolima. Srpsko pravoslavno svećenstvo izvijestilo je o dobroj suradnji s policijom, koja je smjesta reagirala na prijavljene incidente, ali se žalilo zbog nedostatka informacija o rezultatima istrage. U lipnju, uvredljivi grafiti pojavili su se na zidovima i minaretu zagrebačke džamije. Policija je vodila istragu, ali nije bilo uhićenja''. Incidenti usmjereni protiv vjerskih objekata i grobalja nastavili su se događati i u 2004. Na području istočne Slavonije, početkom 2004.god., u dva navrata napadnuta je, oštećena i ustaškim fašističkim simbolima oskrnavljena Crkva Svete Petke u Vukovaru; u martu 2004.god. srušen je drveni križ Srpske pravoslavne crkve u Borovu naselju pokraj Vukovara; nekoliko dana pred Uskrs ( april 2004.god.) oštećeno je i ustaškim fašističkim simbolima oskrnavljeno nekoliko srpskih pravoslavnih nadgrobnih spomenika na groblju u Vinkovcima. Početkom 2004. razbijeni su prozori na zgradi Srpskog doma, koji se privremeno koristi u vjerske svrhe, ali je počinilac identificiran i crkva obeštećena.
 

- Na visoki stupanj netolerancije prema manjinama ukazuje i istraživanje javnog mišljenja, provedeno u oktobru 2002.god., koje je pokazalo da bi svaki četvrti odrasli Hrvat protjerao iz Hrvatske Srbe, svaki sedmi Bošnjake i Crnogorce, a svaki deseti Slovence.[38] Krajem novembra 2002.god. 75% ispitanika izjavilo je da Vlada ne bi trebala ubrzavati povratak Srba.[39] Istraživanje Večernjeg lista sa početka 2004.god. pokazuje da 32,4% ispitanika podržava, a 25,3% ne podržava povratak Srba; 56,9% ne vjeruje u punu lojalnost Srba prema hrvatskoj državi, dok 16,7% misli suprotno; 63,3% smatra da bi prije povratka u Hrvatsku izbjegli Srbi trebali proći posebnu provjeru.[40]

V 

Zaključci i preporuke

Položaj, perspektive i obim poštovanja ljudskih i manjinskih prava pripadnika nacionalnih manjina određeni su i danas, u većoj ili manjoj mjeri,  posljedicama rata 1991.-1995.god. i situacijom nastalom međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske 1992.god. Republika Hrvatska je u prethodnom periodu, nesumnjivo, učinila određene korake u cilju jačanja formalno-pravne zaštite pripadnika nacionalnih manjina, poštovanja manjiskih prava i ukidanja diskriminacije, ali je dolazilo i dolazi do propusta u njihovoj implementaciji. Postovanje ( ljudskih ) prava pripadnika pojedinih nacionalnih manjina, posebice izbjeglih i raseljenih Srba te Roma, i dalje ostaje problematicno i uvjetovano ratnim nasljedem i dugogodisnjom diskriminacijskom politikom. Hrvatska je usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina krajem 2002.god., ali i usvajanjem drugih relevantnih zakona unijela odredbe i duh Okvirne konvencije u domaće zakonodavstvo. Najnoviji potezi Vlade i izjave nekih zvaničnika daju nadu da će se prekinuti sa nacionalističkom politikom i ekstremizmom te diskriminatorskim praksama usmjerenim prema nekim manjinama, prvenstveno Srpskoj i Romskoj, ali iskustva iz prošlosti ukazuju na potrebu za određenom dozom opreza i potrebu stalnog praćenja primjene relevantnih međunarodnih i nacionalnih standarda zaštite ljudskih i manjinskih prava. Naime, iskustva pokazuju da je Republika Hrvatska, u cilju učvršćivanja svog međunarodnog ugleda i položaja, deklaratorno pristupala i prihvatala obveze poštovanja svih značajnijih međunarodnih ugovora, ali je istovremeno, njihovim neprimjenjivanjem i usvajanjem kvazi-rješenja na nacionalnom nivou odugovlačila sa primjenom istih, a što se direktno odražavalo na položaj manjinskih zajednica.

Ozbiljne posljedice masovnih i grubih kršenja ljudskih prava pripadnika nekih nacionalnih manjina i danas predstavljaju važan problem. Obim primjene odredaba Okvirne konvencije i ostalih međunarodnih dokumenta koji reguliraju prava pripadnika nacionalnih manjina, prvenstveno ovise o poštovanju i primjeni standarda općih ljudskih prava. Usvajanje kvalitetnih zakonskih rješenja ne nosi nužno sa sobom i pozitine promjene u praksi. Stanje ljudskih i manjinskih prava, stoga, zahtjeva sistemske, a ne kozmetičke promjene. Toga trebaju biti svjesni svi domaći i međunarodni subjekti angažirani na pomenutoj problematici. Rješavanje širokog spektra problema izbjeglica i raseljenih osoba, uklanjanje posljedica diskriminatornih praksi iz prošlosti, uspostava vladavine prava i funkcionalne uprave i prvosuđa i sistem odgovornosti pojedinaca, objektivan i nepristran pristup u procesuiranju ratnih zločina i utvrđivanja činjenica vezanih za rat 1991.-1995. te primjena i poštovanje standarda ljudskih i manjinskih i priznavanje stečenih prava pripadnika nacionalnih manjina trebali bi biti prioriteti Vlade, ali i međunarodnih subjekata. Od rješavanja tih problema ovisi napredak normalizacije međuetničkih odnosa, ali i dugoročna stabilnost Repulike Hrvatske i šire regije.  

Republika Hrvatska je početkom ove godine dobila pozitivno mišljenje Evropske komisije o svojim ekonomskim i političkim kapacitetima za članstvo u Europskoj Uniji, a sredinom juna i zvaničan status zemlje kandidata. Dalja demokratizacija hrvatskog društva i dinamika približavanja Europskoj Uniji ovise o stvarnoj namjeri Vlade za ispunjavanjem i o ispunjavanju svih relevantnih političkih i ekonomskih kriterija i pretpostavki, uz neophodno poštovanje međunarodnih standarda ljudskih i manjinskih prava. Vlada Republike Hrvatske zaslužuje punu podršku svih društvenih struktura na putu provođenja reformi i približavanju Europskoj Uniji. Međutim, zbog objektivno slabašnog političkog i ekonomskog uticaja manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj, osnovni korektiv rada Vlade ostaje međunarodna zajednica, s naglaskom na Europsku komisiju i EU. U određivanju stupnja postovanja ljudskih i manjinskih prava u Republici Hrvatskoj, međunarodna zajednica ne bi se smjela rukovoditi samo promjenom retorike, prilagodbom zakonodavstva i obećanjima Vlade. Ona bi trebala biti principijelna u zahtjevanju pune primjene međunarodnih obveza Rebulike Hrvatske i standarda koje sama promovira, a od čega će, u znatnoj mjeri, ovisiti i budućnost nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Radi detaljnijeg i kvalitetnijeg upoznavanja sa provođenjem odredaba Okvirne konvencije i poštovanjem prava nacionalnih manjina Savjetodavnom odboru OKZNM prporucujemo da, tokom svog budućeg posjeta Republici Hrvatskoj, planira posjete različitim djelovima Hrvatske, s naglaskom na ratom pogođena područja, budući da položaj različitih nacionalnih i relevantna problematika u znatnoj mjeri ovise i o geografskom području i lokalnoj zajednici u kojoj žive.

 

U cilju osiguranja pune i efektivne primjene odredaba Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Republika Hrvatska, kao svoje prioritete, treba:

 

1. Vezano za primjenu članka 4. OKZNM - Osigurati poštovanje svih međunarodno prihvaćenih obveza i poduzeti konkretne i mjerljive korake u uklanjanju preostalih negativnih posljedica diskriminatornih politika prema pripadnicima nacionalnih manjina te priznavanje i/ili kompenziranje stečenih prava ukidanih temeljem diskriminacije i kršenja ljudskih prava, a što se prvenstveno odnosi na Srbe i Rome. U tom smislu, između ostalog, potrebno je osigurati punu primjenu odredaba Anexa G Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ te efektivno provođenje Nacionalne strategije za Rome.

 

2. Vezano za primjenu članka 16. i 18. OKZNM - U najkraćem roku stvoriti potrebne političko-sigurnosno-pravno-ekonomske preduvjete za održiv povratak izbjeglica i raseljenih osoba svojim domovima, s naglaskom na urbane sredine. Potrebno je, u cilju rješavanja problema izbjeglica i raseljenih lica, na svim razinama intenzivirati prekograničnu suradnju sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom i Crnom Gorom.

 

3. Vezano za primjenu članka 15. OKZNM – Osigurati razmjernu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u državnoj upravi i pravosudnim tijelima te suzbijati diskriminaciju pri zaposljavanju pripadnika nacionalnih manjina. Potrebno je stalno uzimati u obzir moguće promjene u srazmjernoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u nacionalnoj stukturi stanovništva na određenim područjima, imajući u vidu broj povrataka izbjeglica i raseljenih osoba i primjedbe na rezultate popisa iz 2001.god. Potrebno je osiguravati i poticati stvaranje preduvjeta za efektivno funkcioniranje vijeća nacionalnih manjina na lokalnim i regionalnim razinama.

 

4. Vezano za primjenu članka 6. OKZNM – Uložiti dodatne napore i pokrenuti konkretne aktivnosti usmjerene na poticanje međuetničke suradnje i razumijevanja na svim razinama. Potrebno je objektivno, uz uključivanje svih relevantnih struktura u društvu, ispitati sve aspekte drastičnog smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina u periodu 1991.-2001.god. Potrebno je nastaviti suradnju sa Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i osiguravati uvjete za procesuiranje svih osoba koje su u ratu počinile zločine bez obzira na nacionalnu pripadnost, a u objektivnim i transparentnim procesima.  Potrebno je pozivati na odgovornost i učinkovito sankcionirati osobe odgovorne za etnički ili vjerski motivirane incidente, nasilje, neprijateljstva i diskriminaciju te suzbijati iste.

 

5. Osigurati efektivnu i neselektivnu primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i ostalih relevantnih zakona na svim razinama. Potrebno je dati službeno tumačenje određenih odredbi i termina u Ustavnom zakonu te ih tumačiti i primjenjivati u dobroj vjeri i duhu međunarodnih standarda (OKZNM) i običaja, uzimajući u obzir određene specifičnosti manjinskih zajednica i geografskih područja.