PREGLED MANJINSKE POLITIKE U CRNOJ GORI

Aleksandar Saša Zeković

Autor je istraživač kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori

REPUBLIKA CRNA GORA PRED USVAJANJEM ZAKONA O OSTVARIVANJU SLOBODA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA: ZAKON ZA SVE KOJI ŽIVE U CRNOJ GORI

Rješavanje prava pripadnika nacionalnih manjina, poput procesa evropskih integracija, treba da predstavlja crnogorski nacionalni prioritet i konsenzus svih subjekata društva. Sredinom 2003 godine Ministarstvo za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa formiralo je Komisiju za izradu Zakona o ostvarivanju prava i sloboda nacionalnih i etničkih manjina koja je generalno radila na temelju smjernica uže radne grupe. Učešće na izradi radnog teksta omogućeno je predstavnicima svih političkih partija zastupljenih u Skupštini RCG, stranaka koje okupljaju i zastupaju nacionalne manjine kao i predstavnicima NVO sektora koje se bave ljudskim i pravima Roma. Predstavnici crnogorske opozicije nijesu uzeli učešća ali su u nekoliko navrata imali jako kvalitetnu i konstruktivnu participaciju prilikom održavanja okruglih stolova posvećenih ovoj temi. Prvobitna ideja bila je da se donose Ustavni zakon o nacionalnim manjinama ali se objektivno postavilo pitanje mogućnosti njegovog usvajanja u parlamentu. Gotovo je jedinstven stav bio da ne treba više čekati sa usvajanjem zakona, što je bila i preporuka međunarodne zajednice, jer bi se to značajno odrazilo na primjenu standarda zaštite manjina i uopšte uživanja njihovih prava. Hrabri iznijeto stajalište gotovo svih političkih predstavnika da je poslije osnovnog, Ustava, ovo najvažniji zakon koji bi Crnu Goru trebao demokratski da legitimiše i uvede u red onih država koje se prepoznaju po poštovanju manjinskih prava i razvijanju mehanizama njihove zaštite.

Pomenuta uža radna grupa radi i na izradi kataloga propisa koji će se morati mijenjati ili dopuniti po usvajanju ovog zakona. Dilema da li će se ili neće drugi zakoni prilagoditi zakonu o nacionalnim manjinama u slučaju da on ima ustavni karakter ne bi postojala mada predstavnici vlade i vladajućih partija često iznose uvjeravanja da u to ne treba sumnjati i da su i sami svjesni da bez toga brojna kvalitetna rješenja iz zakona ne bi postala operativna. Aktivno učešće predstavnika međunarodne zajednice /Savjeta Evrope, OEBSa i kancelarije Visokog komesara za nacionalne manjine/, čini se da su dodatni garant obezbjeđenja odgovornosti i povjeranja u donošenju, i promovisanju, kvalitetom primjenjivog zakona.

Komisija je imala dilemu oko upotrebe termina nacionalna manjina, manjinski narod ili nacionalna zajednica. Međunarodni eksperti predložili su da se konsenzus postigne na nivou termina prisutnog u međunarodnim dokumentima. Bili smo jedinstveni u opredjeljenju da u zakonu ne treba nabrajati koje to manjine žive u Crnoj Gori smatrajući da svaki građanin ima pravo da slobodno iskaže svoju ukupnu pripadnost odnosno odluči o svom tretiranju kao pripadniku nacionalne manjine. Na to obavezuju, ustavni i međunarodni dokumenti ali i zvanični rezultati popisa stanovništva koji su usmjerili jasan demokratski i razvojni put Crne Gore kao istinske građanske i multikulturalne zajednice. Ako oko ničeg drugog u parlamentu će se morati postići saglasnost oko izmjene preambule postojećeg Ustava koji RCG tretira »kao istorijsku težnju crnogorskog naroda«. Zakon će ostvariti primjenjivost na državnom i lokalnom nivou što znači da će gotovo sve etničke grupe koje žive u Crnoj Gori, uključujući Crnogorce i Srbe, biti u mogućnosti da sebe, zavisno od sredine, samoidentifikuju kao nacionalnu manjinu. Zbog toga treba jasno reći da ovo nije zakon za nacionalne manjine već za sve nas koji živimo u Crnoj Gori.

Protivni smo bili zalaganju da se vrši takozvana zakonska graduacija tretiranja nacionalnih manjina shodno kojem bi neke grupe imale priznat status nacionalne a neke status etničke manjine zbog činjenice da nemaju svoju maticu. Smatrao sam da bi to moglo proizvesti osjećaj diskriminacije i drugorazrednosti. Eksperti iz Venecijanske komisije imali su sličan komentar tim prije što nema razlika u ostvarivanju sloboda i prava između nacionalnih i etničkih manjina i založili se da naziv zakona bude jedinstven, jasan i nedvosmislen.

Zakon je dao i određenu definiciju nacionalne manjine, koja je političkim predstavnicima, uglavnom odgovarala, a ona glasi «Nacionalna manjina u smislu ovog zakona je svaka grupa državljana Crne Gore brojčana manja od ostalog preovlađujućeg stanovništva i dio je matičnog naroda koji živi u drugoj državi, odnosno ima zajedničke, etničke, vjerske ili jezičke karakteristike, različite od ostalog stanovništva i motivisana je željom za iskazivanjem i očuvanjem nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta i istorijski je vezana za Republiku«. Predstavnici NVO i manjina na Komisiji su se zalagali da se izvrši zamjena pojma »državljanin« sa pojmom »građanin« imajući u vidu brojne probleme koje već godinama predstavnici manjina imaju sa dobijanjem crnogorskog državljanstva. Sa tim i stajalištem da u primjeni zakona ne treba izuzeti izbjeglice korespondirala su i mišljenja eksperata angažovanih od strane Savjeta Evrope koji su smatrali da bi bilo nerazumno spriječiti izbjeglice koje sa domicilnim stanovništvom imaju istu etničku pripadnost, jezik ili vjeroispovijest da ostvare ona prava koja ne zavise od državljanstva i tradicionalnog prebivališta.. Na ekspertskom sastanku komisije uža radna grupa odustala je od odredbe kojom se u vanrednim okolonostima mogu suspendovati ili ograničiti prava nacionalnih manjina jer je to pitanje uređeno drugim ustavnim dokumentima.

Zakon će pripadnicima manjina dati pravo na slobodan izbor i korišćenje svog kolektivnog, ličnog i familijarnog imena kao i pravo na upisivanje tih imena u matične knjige i lična dokumenta na svom jeziku kao i pravo na osnivanje različitih institucija sa ciljem očuvanja i razvoja svog identiteta, koje takođe imaju pravo na naziv i upis tog naziva na maternjem jeziku.

Posebna novina ovog zakona jeste omogućavanje službene upotrebe jezika nacionalne manjine u jedinicima lokalne samouprave. U opštinama, u kojima manjine tradicionalno žive, i čine najmanje 5 % ukupne strukture lokalnog stanovništva, u službenoj upotrebi će biti i jezik te nacionalne manjine.

Republika će na RTCG, kao javnom servisu, shodno odredbama, obezbijediti odgovarajući broj časova za emitovanje informativnog, kulturnog, obrazovnog, sportskog i zabavnog programa na jezicima nacionalnih manjina. Predložili smo da se definiše minimalni procenat, od 10 do 15%, učešća sadržaja koji se odnose na manjine u ukupnom programu javnog servisa, kao i da se to rješenjje odnosi i na lokalne servise. Upravo na prijedlog predstavnika NVO-a u zakonu bi se trebala naći odredba koja obavezuje državu da djela i dobra sačinjena na jezicima različitih etničkih grupa, postanu dostupna svima pomaganjem i razvitkom prevođenja, nadsinhronizacije i titlovanih prevoda. Po našem mišljenju na taj način i kroz reemitovanje sadržaja drugih servisa značajno će se neutralisati eventualni nedostatak finansija.

Pripadnici nacionalnih manjina imaće pravo na vaspitanje i obrazovanje na svom maternjem jeziku i na odgovarajuću zastupljenost svog jezika u obrazovanju. Predviđeno je da se nastava izvodi u cjelosti ili djelimično na jeziku nacionalne manjine mada bi bilo djelotvornije da se posebno u predškolskim ustanovama i osnovnim školama kao sredstvo komunikacije odnosno izvođenja nastavnog programa koristi jezik manjine pri čemu bi službeni jezik bio redovan nastavni predmet, što zakon, naravno, ne dovodi u pitanje. Prema zakonu, učenici i studenti, koji ne pripadaju manjinama mogu da uče jezik nacionalne manjine sa kojom zajedno žive. Posebnim članom zakona predviđeno je da se odjeljenje sa nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine može osnovati i za manji broj učenika od broja utvrđenog za rad te ustanove.

Neophodno je zakon doraditi u pogledu stvaranja održivog obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina pri čemu je potrebno precizno definisati obavezu države da obezbijede odgovarajuću obuku kadra, bilo kroz osnivanje sopstvenih ustanova ili kroz osiguranje pristupa toj obuci u drugim državama, recimo kroz godišnje utvrđivanje potreba i dodjelu državnih stipendija.

Zakon predviđa da obrazovni i vaspitni rad u školskoj ustanovi ili posebnom odjeljenju sa nastavom na manjinskom jeziku mogu obavljati lica koja apsolutno vladaju jezikom i pismom te nacionalne manjine. Takođe, za direktora školske ustanove, čije je osnivač Republika ili opština, sa nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine može biti izabrano lice koje vlada jezikom manjine i koje dobije, prije izbora, saglasnost Vijeća te nacionalne manjine.

Okvirno ovim zakonom nacionalnim manjinama obezbjeđuje se pravo da obilježavaju značajne datume, događaje i ličnosti iz svoje tradicije i prošlosti kao i mogućnost države da uvede poreske, carinske i druge podsticajne mjere po pitanju prijema materijalne i finansijske pomoći iz inostranstva za nacionalne manjine.

Takođe, postoji obaveza države da posebnim izbornim zakonom, primjenom afirmativne akcije, utvrdi dodatan broj poslanika i odbornika za pripadnike nacionalnih manjina. Garantovani mandati odrediće se u skladu sa rezultatima posljednjeg popisa stanovništva. Pripadnici manjina prilikom glasanja imaće mogućnost izbora između dviju lista, redovne i manjinske, pri čemu će ova druga biti rezervisana za nastup manjinskih političkih organizacija.

U opštinama u kojima među odbornicima nema pripadnika manjine koja u ukupnom lokalnom stanovništvu učestvuje sa manje od 5% ukupan broj odbornika povećaće se za jednog predstavnika manjine. Ova odredba koja treba biti razrađena kroz opštinske statute, podsticajno će djelovati na učešće u javnim poslovima onih grupa koje se u pojedinim opštinama prepoznaju kao brojno male manjine.

Zakon govori o odgovarajućoj /djelotvornije je, shodno Ustavu, reći proporcionalnoj/ zastupljenosti manjina u javnim poslovima o čemu se staraju predsjednik Vlade i predsjednik Vrhovnog suda u saradnji i na prijedlog Vijeća nacionalne manjine.

Zakon na neki način poznaje i uvođenje tzv. manjinskog veta kojeg mogu uložiti poslanici ili odbornici izabrani sa manjinske liste, ukoliko smatraju da određena predložena odluka bitno zadire u interese te manjine /promjena etničke strukture stanovništva protivno volji lokalnog stanovništva, usvajanje nastavnih planova i programa bez saglasnosti Vijeća nacionalnih manjina i pitanja koja se tiču očuvanja jezičkog i kulturnog identiteta/. Nakon toga na snazi je proces usaglašavanja stavova a odluka se može smatrati usvojenom samo ako je za nju glasala većina poslanika ili odbornika izabrana sa posebne manjinske liste. Ako se usaglašavanje stavova ne okonča uspjehom, prijedlog se povlači i na dnevni red se ne može postaviti do isteka roka od tri godine.

Zakon predviđa da manjine i njihovi pripadnici, u cilju unaprijeđenja i sloboda, mogu osnovati Vijeće nacionalne manjine koje zastupa i predstavlja nacionalnu manjinu i njene pripadnike,daje prijedloge, mišljenja i saglasnost kojima se uređuju područja od životnog interesa za nacionalne manjine, učestvuje u planiranju i osnivanju vaspitno-obrazovnih ustanova i pripremi obrazovnih programa te podnosi inicijative za izmjenu propisa kao i inicijative kod Ustavnog suda i Zaštitnika ljudskuh prava. Postoji dvije mogućnosti izbora članova Vijeća. To su neposredni izbori, čemu sam lično bliži, zbog mogućih manipulacija dok je alternativa da Vijeće većinski čine poslanici odnosno odbornici izabrani sa tzv. manjinske liste, dok ostatak čine predstavnici nevladinih i drugih organizacija, pri čemu je, i pored insistiranja, izbjegnuto da se precizira jasan kriterijum i precedura imenovanja.

Predviđeno je da Skupština Crne Gore osnuje Fond za nacionalne manjine radi pružanja podrške očuvanju i razvoju sveukupnnog identiteta koji će sredstva crpiti iz državnog budžeta. Mislim da treba zakonom definisati koji je to iznos sredstava /naš prijedlog je bio 1% Budžeta Republike/.

Komisija bi trebala, nakon dobijanja zvanične ekspertize Savjeta Evrope, održiti sastanak i određene odredbe, nadam se, učini pravičnijim i djelotvornijim. Nakon toga tekst ide na Vladu koju već sada treba podstaći da se u daljoj finalizaciji zakona ne odustane od kvalitetnih rješenja, nakon čega prije parlamenta, slijedi široka javna diskusija koja će sigurno doprinijeti unaprijeđenju sadržaja. Primjena zakona mogla bi da naiđe na opstrukciju i otpor te i u tom pogledu je neophodno angažovanje civilnog društva, posebno medija, u promovisanju novih standarda.

MEDIJI I MANJINSKI NARODI U CRNOJ GORI: PROMOTERI TOLERANCIJE I ČUVARI IDENTITETA

Uloga medija u razvijanju tolerancije i njegovanju razumijevanja među različitim etničkim zajednicama je presudna i stoga je izuzetno važno, sa njihove strane, preduzimanje odgovarajućih mjera koje prije svega podrazumijevanju obrazovanje i dodatnu obuku svih zapošljenih u njima. Značajne korake na tom pravcu već preduzimaju brojne medijske organizacije u Crnoj Gori i posebno Institut za medije Crne Gore, kako kroz monitoring proces crnogorskog kodeksa novinara tako i kroz novinarske škole i specijalističke kurseve.

U Preporuci Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o migrantima, etničkim manjinama i medijima iz 1995 godine između ostalog se kaže "Medijsko predstavljanje sadržaja vezanih za etničke manjine ima veliki uticaj na javno mnjenje. Iako mediji predstavljaju važno sredstvo u borbi protiv rasističkih i ksenofobičnih pogleda, predrasuda i predubjeđenja, oni takođe, mogu imati ulogu u stvaranju i pojačavanju takvih pogleda".

U više slučaja medijske i organizacije za zaštitu ljudskih prava u Crnoj Gori su ukazivale na prisutnost govora mržnje, stereotipnog prikazivanja pripadnika određenih etničkih grupa, povezivanja primjera ponašanja i aktivnosti pojedinca sa etničkom grupom kojoj recimo to lice pripada, objavljivanje komentara u kojima se zalaganja za zaštitu manjinskih prava i za primjenu relevantnih međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava, proglašavaju antidržavnim i nacionalizmom. Pojedini mediji u Crnoj Gori nijesu odgovarajuće i nepristrasno propratili inicijative iz civilnog društva o regionalizaciji kao ni izradu zakona o pravima nacionalnih manjina.

Posebnu pažnju treba posvetiti i obuci zapošljenih u medijima na poslovima marketinga kako se ne bi događalo da se objavljuju reklamni sadržaji na način koji ne porepoznaje različitost kao pozitivnu društvenu vrijednost. Posebno je osjetljivo i izvještavanje i komentarisanje sportskih događaja.

U nezavisnom dnevniku “Vijesti” 1.aprila 2003 godine objavljen je oglas o prodaji zemljišta u kotorskom ribarskom selu Bigovo ali samo licima pravoslavne vjere. Anonimni prodavac u razgovoru sa mnom se pravdao da nije nacionalista ali da je, zbog komšija, koje su tradicionalno orijentisane, morao ograničiti prodaju i pri tome se ogradio da nije znao da ne može objaviti takav oglas i da ga je neko morao na to upozoriti. Nakon razgovora sa direktorkom marketing službe dnevnika “Vijesti” potvrđeno mi je da će radnica koja je primila oglas biti novčano kažnjena jer se radi o njenom ličnom propustu. Ovim povodom reagovali su Crnogorski helsinški komitet i Bokeljski centar za toleranciju, osuđujući etničku distancu i tražeći da se procedura prijema i objavljivanja oglasa adekvatnije uredi.

Brzu i korektnu reakciju imao je i dnevnik "Publika" kada je suspendovao sportskog novinara i urednika sportske redakcije zbog neprimjerenog izvještavanja sa međunarodnog sportskog događaja i teksta u kojem su sudije, inače lica druge rase, predstavljene na krajnje nekulturan i rasizmom odnosno ksenofobijom, motivisan način.

Savjeti javnih servisa, na državnom i lokalnom nivou, kao novi, nezavisni i organi koji kolektivno predstavljaju interes društva u cjelini, trebalo bi blagonaklono da pristupe svakom prijedlogu koji ima za cilj da promoviše i unaprijedi toleranciju, položaj i zaštitu prava pripadnika svih etničkih grupa i koji je saglasan sa međunarodnim medijskim standardima, dokumentima i konkretnim preporukama Savjeta Evrope.

RTCG, kao javni servis, ima zakonski utemeljenu obavezu da doprinosi poštovanju i promociji osnovnih ljudskih prava i sloboda, demokratskih vrijednosti i institucija, pluralizma ideja, unaprijeđuje kulturu javnog dijaloga i poštuje jezičke standarde. Predviđena je mogućnost osnivanja regionalnih radio i televizijskih studija s posebnom obavezom proizvodnje i emitovanja regionalnih i programa na jezicima nacionalnih manjina na tom području. Prema Zakonu o javnim radio-difuznim servisima “Radio Crne Gore” i “Televizija Crne Gore”, država je dužna obezbijediti finansije za programske sadržaje na jezicima nacionalnih manjina. Savjet RTCG imenovao je posebnu Komisiju za programske sadržaje na jezicima nacionalnih manjina koja razmatra ostvarivanje tih sadržaja, i Savjetu daje mišljenja i inicijative.

RTCG, kao javni servis, shodno odredbama zakona o ostvarivanju sloboda i prava nacionalnih manjina, čija je radna verzija završena, imaće obavezu da obezbijedi odgovarajući broj časova za emitovanje informativnog, kulturnog, obrazovnog, sportskog i zabavnog programa na jezicima nacionalnih manjina. Sredstva za finansiranje ovih programskih sadržaja obezbijediće država. Predstavnici NVO sektora u Komisiji koja je radila na radnoj verziji ovog zakona tražili su da se jasno definiše minimalni procenat, predloženo od 10 do 15%, učešća sadržaja koji se odnose na manjine u ukupnom programu RTCG. Upravo na prijedlog predstavnika NVO-a u zakonu bi se trebali naći odredba koja obavezuje državu da djela i dobra sačinjena na jezicima različitih etničkih grupa postanu dostupna svima pomaganjem i razvitkom prevođenja, nadsinhronizacije i titlovanih prevoda. Osim državnog i lokalni javni servisi imaće obavezu razvijanja programskih sadržaja posvećenih nacionalnim manjinama.

Savjetu nacionalne radio i televizije, prema podacima Grupe za praćenje medijskih reformi, do sada se više manjinskih grupa obratilo sa konkretnim prijedlozima koji nijesu uzete u obzir prema obrazloženju da Savjet nema zakonsku obavezu da razmatra inicijative iz civilnog društva. Transformacija pojedinih elektonskih medija u javni servis, posebno na lokalnom nivou, obavljena je, bez poštovanja principa javnosti i nepristrasnosti. Brojnim grupama i pojedincima iz oblasti ljudskih i manjinskih prava nije bio omogućen pristup procesu i informacijama koje se na njega odnose. Dogođeno nameće potrebu da se u budućnosti izvrši detaljna analiza konstituisanja javnog servisa, na svim nivoima, i nakon toga pristupi eventualnoj korekciji medijske regulative.

Hrvatsko građansko društvo iz Kotora marta 2002 godine zatražilo je od crnogorske Vlade odobrenje da se na brdu “Vrmac” instalira repetitor kako bi se Hrvatima koji žive u Boki omogućio prijem sva tri kanala HRT-a. Ministarstvo privrede je odbijajući zahtjev obrazložilo da su sve frekvencije zauzete i da nema uslova za postavljanje novih repetitora. Nevladine organizacije iz Tivta maja 2003 godine zatražile su od Savjeta Televizije Crne Gore da, shodno statutarnim rješenjenjima RTCG i posebne brige o informisanju pripadnika nacionalnih manjina, obezbijedi reemitovanje određenih informativnih, kulturnih i obrazovanih programa HRT-a i hrvatske nezavisne produkcije. Zatražili su, pozivajući se na praksu emitovanja dnevnika RTS-a u Crnoj Gori da se na drugom kanalu jednom sedmično prenosi dnevnik HRT-a. Na komisiji za izradu Zakona o ostvarivanju sloboda i prava nacionalnih manjina predlagao sam da se definiše obaveza države da na svim graničnim područjima poboljša prijem radijskog i televizijskog signala koji se emituje iz susjednih regiona i država.

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina obavezuje države da priznaju da pravo svakog pripadnika nacionalne manjine na slobodu izražavanja obuhvata slobodu primanja i širenja informacija na manjinskom jeziku. Okvirna i Evropska konvencija o ljudskim pravima pružaju zaštitu protiv diskriminacije u pristupu medijima i promovišu mogućnosti manjina da ostvaruju sopstvene medije. Crnogorski zakon o pravima nacionalnih manjina garantovaće slobodu informisanja nacionalnim manjinama na nivou standarda sadržanih u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i slobodama. Manjinama u Crnoj Gori garantuje se pravo na osnivanje medija i nesmetan rad zasnovan na slobodi izražavanja mišljenja, istraživanja, prikupljanja, širenja, objavljivanja i primanja informacija, zaštiti čovjekove ličnosti i dostojanstva te slobodan pristup svim izvorima informacija kao i slobodan protok informacija.

Popis stanovništva iz 2003 godine

Prema popisu stanovništva iz 2003 godine Albanci su činili nešto više od 7% ukupnog stanovništva u Crnoj Gori, odnosno u opštini Ulcinj 78,17%, Plav 26,26%, Bar 12%, Podgorica 7,94%, Rožaje 4,32% i Tivat 1%.

Muslimani i Bošnjaci zajedno čine 13,68% crnogorskog stanovništva odnosno u opštini Rožaje 87,74%, Plav 56,51%, Bijelo Polje 42,4%, Berane 29,32%, Pljevlja 13,84%, Bar 8,58%, Podgorica 3,8%, Ulcinj 3,75%, Tivat 1,58%, Budva 1,41% i Nikšić 1,19%.

Građana hrvatske nacionalnosti u Crnoj Gori je 7062 ili 1,05%. U etničkim strukturama opština učestvuju sa sljedećim procentom: Tivat 19,73%, Kotor 7,84%, Herceg Novi 2,45% i Budva 1,1%.

Romi su prema popisu iz 2003 čučestvovali sa 0,43% u ukupnoj strukturi stanovništva. Najveću brojnost ostvaruju u opštinama Podgorica, Nikšić, Herceg Novi, Bijelo Polje, Berane, Cetinje i Ulcinj.

Novi Zakon o ostvarivanju sloboda i prava nacionalnih manjina neće nabrajati nacionalne manjine jer svaki građanin Crne Gore ima pravo na slobodno izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti. Rezultati popisa iz 2003 godine definisali su jasan put razvoja Crne Gore kao istinske građanske države, multikulturalnog i otvorenog društva pa je i to razlog zašto se odustalo od nabrajanja ko je to nacionalne manjine žive u Crnoj Gori. Zakon će ostvarivati primjenjivost na državnom i lokalnom nivou što znači da će gotovo sve etničke grupe koje žive u Crnoj Gori, uključujući Crnogorce i Srbe, biti u mogućnosti da sebe, zavisno od sredine, samoidentifikuju kao nacionalnu manjinu.

Podsjećam, Crnogorci su brojčano manja grupa od preovlađujućeg stanovništva u opštinama Andrijevica, Bijelo Polje, Berane, Plav, Pljevlja, Rožaje, Ulcinj, Herceg Novi. U svim navedenim opštinama učešće u ukupnom stanovništvu je ispod 30%.

Učešće nacionalnih manjina u javnim poslovima

Sve države potpisnice Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, među kojima su Srbija i Crna Gora, dužne su manjinskim narodima omogućiti efikasno učestvovanje u kulturnom, socijalnom i ekonomskom životu i javnim poslovima.

U preporuci Komiteta ministara Savjeta Evrope o medijima i unaprijeđenju kulturne tolerancije iz oktobra 1997 godine pod okvirom medijskog djelovanja u cilju razvijanja tolerancije prepoznaje se i postojanje "raznolikosti zapošljenih u medijskim kućama u mjeri u kojoj ona odgovara multietničkom i multikulturnom karakteru čitalaca, slušalaca i gledalaca".

Radio Ulcinj emituje program dvojezično. Direktor i glavni i odgovorni urednik su lica albanske nacionalnosti koja čine i oko 70% ukupno zapošljenih. Od domaćih medija program na albanskom jeziku emituju RTCG, Televizija “Teuta”, radio stanice “Mir” i “Elita” dok se ostvaruje i gledanost TV stanica iz Albanije: Shkodër, Shqipëria i Kukës. Od štampanih medija u Ulcinju na albanskom jeziku izlaze časopisi kulturnog, političkog i informativnog karaktera "Kronika","Buzuku","Zana" i "Lemba".

Radio »Glas Plava« emituje program na srpskom i albanskom jeziku. U ukupnom broju zapošljenih Bošnjaci-Muslimani odnosno Albanci učestvuju sa 75% odnosno 12,5%. Televizija Crne Gore, program na albanskom jeziku, iz Plava ima stalnog dopisnika. Albanac je vlasnik privatne radio stanice. Sve crnogorske dnevne novina imaju dopisnike iz plavske opštine.

Radio Berane, program emituje na srpskom jeziku. Nakon transformacije ovog medija u javni servis ostvarena je značajnija participacija pripadnika manjinskih naroda u uređivačkoj strukturi. »Sloboda« je lokalni magazin čiji je izdavač bio JP Informativni centar Berane. Direktor i odgovorni urednik bila su lica nebošnjačke nacionalnosti. U broju 863-864 “Slobode” iz 2003 godine publikovano je 90-tak informacija, tekstova i priloga. Ni jedan od njih ne govori o bošnjačkoj odnosno muslimanskoj kulturi, stvaralaštvu i stvaraocima. Nekoliko tekstova pominju bošnjačko-muslimanska imena prateći rad nekih NVO i dodjelu školskih priznanja. List je imao ustaljenu rubriku “Iz života Episkopije” dok se život islamske vjerske zajednice nije pratio na sličan način. Ukupno 9 tekstova govore o SPC i pravoslavnim praznicima dok nema ni riječi o CPC i islamskoj zajednici. Jedna posebna strana u reviji, u ovom broju, bila je afirmativno posvećena četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću. Prvi broj revije za književnost, umjetnost, kulturu i nauku "Misao" iz 2003 godine nije imao priloga o bošnjačko-muslimanskoj kulturi i identitetu. U uredništvu i redakciji nema lica muslimansko-bošnjačke nacionalnosti. Dopisnici dnevnika “Pobjeda”, “Publika”, “Dan”, revije “Polje”, TVCG, Agencije “Mina” su novinari muslimanske odnosno bošnjačke nacionalnosti.

Prema istraživanjima iz 2002 i 2003 godine u članstvu Upravnog odbora Javnog preduzeća Informativni centar Pljevlja nije bilo lica muslimansko-bošnjačke nacionalnosti. U JP Informativni centar nema zapošljenih Bošnjaka. Jedan je Bošnjak član Savjeta Radio Pljevalja imenovan ispored NVO sektora dok u strukturi zapošljenih nema Muslimana-Bošnjaka. U “Pljevaljskim novinama”, dok je izdavač bila Informativni centar Pljevlja, nije bilo zapošljenih Muslimana-Bošnjaka. Nakon transformacije, danas, "Pljevaljske novine" izlaze pod okriljem istoimenog preduzeća. U uredništvu i novinarskoj strukturi nema Muslimana-Bošnjaka. Od 11 stalnih saradnika svega je jedno lice muslimanske odnosno bošnjačke nacionalnosti. Muslimana-Bošnjaka nema u članstvu Redakcijskog odbora “Glasnika Zavičajnog muzeja Pljevlja”. Glavni i odgovorni urednik “Glasa rudara”, čiji je osnivač i izdavač Rudnik uglja Pljevlja, je lice muslimansko-bošnjačke nacionalnosti. Muslimani-Bošnjaci čine 16% članstva kolegijuma. Radio i TV “Panorama” je privatna stanica čiji su osnivač, direktor, glavni i odgovorni urednik lica bošnjačke nacionalnosti. Bošnjaci čine 75% stalno zapošljenih, 50% stalnih saradnika i svi dopisnici su bošnjačke nacionalnosti. TV "Panorama" reemituje program bosanskih medija na bosanskom jeziku.

Glavni i odgovorni urednici svih elektronskih medija /dvije privatne radio i jedna TV stanica kao i lokalni javni servis Radio Rožaje/ su lica bošnjačko-muslimanske nacionalnosti.

U bjelopoljskom informativnom centru bošnjačko-muslimanske nacionalnosti su predsjednici Upravnog i Nadzornog odbora, dok je Crnogorka direktorka. Transformacija Radio Bijelog Polja u javni servis još uvijek nije okončana. Lokalni NVO sektor imenovao je dva člana budućeg Savjeta. Muslimani-Bošnjaci čine 50% ukupnog broja zapošljenih. "Bjelopoljskim novinama" dok su izlazile pod okriljem JP IC glavni i odgovorni urednik i predsjednik programskog odbora bila su lica bošnjačko-muslimanske nacionalnosti. Prema etničkom sastavu u redakcijskom odboru "Odziva", časopisa za književnost, kulturu, i nauku, Muslimana-Bošnjaka je 22%. Bošnjaci-Muslimani čine više od 20% sastava redakcije nezavisne regionalne revije "Polje" koja izlazi u Bijelom Polju kao i skoro kompletan sastav redakcije privatne radio stanice "Focus".Na lokalnu medijsku scenu odnedavno je prisutan i magazin "Mozaik".

U JP Informativni centar Tivat u etničkoj strukturi zapošljenih Hrvati učestvuju sa 18%. Radio Tivat program emituje isključivo na srpskom jeziku. Direktor, glavni i odgovorni urednik i zamjenik urednika su lica srpsko-crnogorske nacionalnosti.

Na području opštine Tivat ostvaruje se čujnost odnosno gledanost Radio Dubrovnika i HRT sa ne baš jasnim prijemom. Svoje dopisnike iz Tivta imaju svi crnogorski dnevni listovi kao i Radio Televizija Crne Gore.

Prema podacima iz 2002 godine Hrvati su činili 16,67% od ukupnog broja zapošljenih u Radio Kotoru. Krajem 2003 godine je konstituisan petočlani Savjet Radio Kotora u kojem sjedi i jedan Hrvat. Na području Kotora nema prijema HRT.

Nekadašnji direktor i urednik Radio Kotora, na osnovu iskaza svjedoka sa kojima sam razgovarao, tražio je tokom 2003 godine, prilikom realizacije programa saradnje na južnom Jadranu, od svojih saradnika da u Dubrovniku sa građanima urade anketu o slušanosti srpsko-crnogorske muzike "ističući da ukoliko oni ne slušaju našu neće ni on na talasima Radio Kotora puštati hrvatsku muziku". Prema iskazima svjedoka kasnije je od tonaca tražio da manje puštaju hrvatsku muziku.

Programska obaveza Radio Kotora bila je da vrši prijenos obilježavanja značajnijih vjerskih praznika. Prema riječima gradskog sekretara za kulturu Zorana Živkovića sa kojim sam razgovarao o ovoj temi to je uz poteškoće u nekoliko navrata i učinjeno. Živković je istakao da je svojevremeno kao predsjednik Programskog odbora to lično promovisao ali je naišao “na otpor usljed nerazumjevanja dijela zapošljenih u samom radiju”.

“Polis”, zvanični list glavnog grada, koji je izdavala novinska javna ustanova "Tribina" imao je podslistak na albanskom jeziku koji je izlazio dva puta mjesečno na četiri strane. Urednik podlistka i svi angažovani novinari bili su albanske nacionalnosti. “Prosvjetni rad” je list prosvjetnih, kulturnih i naučnih djelatnika Crne Gore koji izdaje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. List izlazi na srpskom jeziku, ćirilično i među urednicima nema pripadnika manjinskih naroda. “Koha Javore” je neđeljnik na albanskom jeziku čiji je osnivač Skupština Republike Crne Gore a izdavač NJP “Pobjeda” koji se redovno distribuira po svijetu posebno u SAD, Kosovu i Albaniji. Urednik, novinari kao i članovi tehničkog osoblja su lica albanske nacionalnosti. Neđeljnik ima dopisnike iz Prištine i Preševa. U Podgorici izlazi "Almanah" časopis za proučavanje i prezantaciju kulturno-istorijske baštine Muslimana-Bošnjaka u Crnoj Gori. Glavni i odgovorni urednik lista “Almanah” je Bošnjak dok je redakcija mješovite etničke strukture.

Redakcija na albanskom jeziku Radija Crne Gore priprema pet minuta jutarnjeg informativnog i pola sata poslijepodnevnog programa iz oblasti kulture, nauke, prosvjete, zdrastva, poljoprivrede i sporta. Urednik, novinari, spiker i saradnici su albanske nacionalnosti. Redakcija ima stalne dopisnike iz Rožaja, Ostrosa i Ulcinja. Televizija Crne Gore svakodnevno radnim danima emituje petominutnu informativnu emisiju na albanskom jeziku i subotom jednosatni magazin "Mozaiku". Urednik, novinari, voditelji, spikerke i tehničko osoblje su lica albanske nacionalnosti. Redakcija TVCG na albanskom jeziku ima dopisnike iz Prištine, Skoplja, Rožaja, Plava i Ostrosa.

Privatne televizijske stanice “NTV Montena”, “MBC”, “Elmag” i “IN” ne emituju program na albanskom ili nekom drugom manjinskom jeziku

Pripadnika manjinskih naroda nema na dužnostima glavnih i odgovornih urednika kao ni direktora preduzeća koja izdaju dnevne listove “Pobjeda”, “Dan”, "Publika" i “Vijesti”.

Glavni i odgovorni urednik nezavisnog neđeljnika “Monitor" je Bošnjak. U redakciji magazina “Građanin” koji izdaje Centar za razvoj nevladinih organizacija, nalaze se i lica muslimanske, bošnjačke i albanske nacionalnosti.

Radio stanica “Mir”-a Tuzi emituje program uglavnom na albanskom jeziku. Televizija Teuta emituje 80% programa na albanskom odnosno 20% na crnogorskom ili srpskom jeziku. Gledanost ostvaruje u opštinama Tuzi, Bar i Ulcinj kao i u dijelu sjeverne Albanije. Televizija “Boin” Tuzi uglavnom emituje program na albanskom jeziku.

Kada je u pitanju informisanje Roma, Egipćana i Aškala u Crnoj Gori nedavno je Radio Crne Gore u saradnji sa romskim NVO pokrenuo posebnu bingualnu emisiju. TVCG otpočela je sa snimanjem i emitovanjem kvalitetnog serijala emisija posvećenih životu i položaju Roma u Crnoj Gori. Pod pokroviteljstvom FOSI-ja i ORT-a na nezavisnoj radio stanici “Antena M”, u organizaciji romske NVO već duže vrijeme redovno se emituje emisija na romskom jeziku dva puta sedmično u trajanju od po pola sata. Takođe na privatnoj radio stanici “Borkis Radio” u Podgorici romske NVO svakog petka, u trajanju od sat vremena, dvojezično na romskom i crnogorskom jeziku, redovno uređuju romsku emisiju uglavnom posvećenu mladima. Romske nevladine organizacije svojevremeno su pokrenule dvojezični list "Romano alav" čiji su prvi i jedini broj samostalno finansirali. Mediji u Crnoj Gori, štampani i elektonski, posebno oni koji nijesu lokalnog karaktera, dobro prate rad romskih i egipćanskih udruženja kao i realizaciju brojnih projektnih aktivnosti posvećenih ovim zajednicama. Rad romskih udruženja posebno prati list “Građanin” čiji je izdavač Centar za razvoj nevladinih organizacija. OEBS je marta 2004 godine pokrenuo poseban program pripreme i osposobljavanja Roma i Egipćana za novinarski i posao vaspitača u predškolskim ustanovama. U tom pravcu ostvarena je snažna saradnja sa Ministarstvom prosvjete i nauke RCG, Univerzitetom Crne Gore, Institutom za medije Crne Gore i NVO sektorom. Ovim programom planiraju se osigurati kadrovi koji će biti u prilici da se aktivno uključe u crnogorski obrazovni sistem i u rad medija.

RTCG I PRIORITETI NJENE TRANZICIJE: SUOČAVANJE SA SOPSTVENOM PROŠLOŠĆU

Nedavno sam bio u prilici odgledati podgoričku /pred/premijeru dokumentarnog filma "Rat za mir" u proizvodnji nezavisne produkcijske kuće "Obala".

To je bila prilika da se suočimo, jasno i dokumentovano, odnosno podsjetimo naše neposredne prošlosti. Utisak koji sam stekao bio je motivirajući da iniciram jednu građansku inicijativu.

Razmišljanje o našoj neposrednoj prošlosti neminovno upućuje na odgovornost medija. Kada je riječ o crnogorskoj nacionalnoj radio i televiziji ona je višestruka i upravo bi ova kuća u trenucima javne diskusije o RTV pretplati i modalitetima finansiranja njenog rada, odnosno pojačanih zahtjeva prema građanima, morala prepoznati suočavanje sa prošlošću kao jedan od prioriteta sopstvene tranzicije.

Savjet ima moralnu težinu, ozbiljnost i odgovornost da učini sve u njegovoj moći da RTCG snažnije zakorači u proces suočavanja sa neposrednom prošlošću i stoga je Grupa za ljudska prava inicirala upućivanje izvinjenja crnogorskoj javnosti i svima onima koje je izvještavanje RTCG u prošlosti vrijeđalo, povrijedilo i nanijelo određene patnje.

Ohrabrila nas je u ovoj namjeri činjenica da gotovo većinu članstva Savjeta radio i televizije Crne Gore čine predstavnici civilnog društva koje možda trenutno u najvećoj mjeri baštini, ako se tako može reći, vrijednosti one neratno raspoložene i sasvim razumne i poštene Crne Gore.

Proces suočavanja sa prošlošću i pomirenja u regionalnom, ili širem smislu već je otpočeo i već proizvodi konkretne posljedice. Međutim stiče se utisak da se u samoj Crnoj Gori nedovoljno govori o tome kao i prirodnoj potrebi, našeg unutrašnjeg pomirenja i suočavanja sa sopstvenim naslijeđem.

Određeni koraci već su učinjeni. Sve su češće emisije o ovoj temi i šira javnost napokon ima priliku sagledati dogođeno i uviđeti sopstvene zablude. Počela su lična, grupna, institucionalna pa i etnička preispitivanja. Generalno govoreći, u Crnoj Gori se zahvaljujući i RTCG, stvara takav medijski prostor koji gleda otvoreno na proces suočavanja sa prošlošću odnosno na pitanja istine, odgovornosti i pomirenja..

Ipak čini se da jedan korak mora prethoditi svima drugima. Ili bolje rečeno možda će biti ohrabrujući za budućnost. To je pitanje suočavanja nacionalne radio i televizije sa svojom sopstvenom prošlošću u pogledu ratnih događanja i ozbiljnih kršenja ljudskih prava i njenog neposrednog doprinosa svemu tome.

Radio i televizija Crne Gore, na žalost, bili su glavni promoteri crnogorske ratne politike, nositelji medijske manipulacije građanstvom u cilju ostvarenja njihove podrške velikonacionalnim i ratnim ciljevima onog vremena.

Prilozi koje je emitovala ova radijska odnosno TV stanica često su bili daleko ispod standarda i motivirajuće su djelovali na stanovništvo, neprestano mu hrabreći borbeni moral i opravdavajući mu svrhu, smisao i cilj svake ratne i druge operacije.

Takvim informisanjem veliki broj crnogorskih građana je dovođen u zabludu, često su mu servirane poluistine ili potpune izmišljotine što je kod značajanog broja njih proizvelo potpuno drugačiji doživljaj stvarnosti od onog istinskog i realnog.

Takvo izvještavanje uništilo je do tada razvijan koncept multikulturalne Crne Gore i njen ugled u svijetu, podstaklo otvoreno ispoljavanje netrpeljivosti prema manjinskim narodima i kao posljedicu ostavilo postojanje snažne etničke distance i međuetničkog nepovjerenja.

Određeni novinari RTCG ponašali su se krajnje subjektivno, pristrasno i neodgovorno. Film koji sam pomenuo prilika je bila da se podsjetimo na krajnji neprofesionalizam i sramotno djelovanje onih koji su sebe smatrali, ili pak još uvijek smatraju, novinarima.

Sramota na žalost nije samo njihova. Mislim da je nakon otpočete transformacije i vjerujem istinske deideologizacije nacionalne radio i televizije, vrijeme da Radio i Televizija Crne Gore započne novu budućnost, sasvim se jasno distancirajući od dijela prošlosti koji se odnosi na period rata na području bivše SFRJ.

Izvještavanje nacionalne radio i televizije nanijelo je velike patnje i probleme brojnim našim građanima posebno onima koji su pokušavali dati doprinos zaustavljanju rata i nacionalizma i buđenju crnogorske savjesti i razuma.

Ta lica su medijski satanizovana, protiv njih vođenja užasna medijska kampanja koja je imala za cilj da ih diskredituje kao ljude, stručnjake, roditelje, prijatelje.

Zbog takvog medijskog ambijenta trpjeli su i bližnji tih lica tako što su otpuštani sa posla ili se nijesu mogli zaposliti, tako što su maltretirani i ponižavani na poslu, u školi, na fakultetu, i tako što su godinama živjeli, i društveno i privatno, u izolaciji i što im je od dijela javnosti nematan status "državnih neprijatelja" i drugorazrednih građana.

Savjet bi uredništvu trebao uputiti preporuku da RTCG razvijaju kao medij koji će se dosljedno, suštinski i sistematski baviti ovom problematikom s'obzirom da je odgovornost RTCG i najveća sa aspekta 90-tih godina prošlog stoljeća i ukupne razvijenosti medijskog prostora.

Neophodno je da sadašnje strukture i uredništvo RTCG proglase diskontinuitet sa medijskom politikom kršenja ljudskih prava i vrijeđanja ljudskog dostojansta.

Mislim da će takav istup RTCG doprinijeti povratku povjerenja i izgradnji novog i modernog imidža i kredibiliteta.

Inicijativu su za sada podržala tri člana Savjeta. Ostali ćute, imaju pametnijeg posla, ne slažu se sa njom, ne uvažavaju njene podnosioce ili su pak mišljenja da RTCG ima prečih poslova od sopstvenog suočavanja sa prošlošću.