Ask, Matica Bošnjaka, Bonum, Forum Muslimana-Bošnjaka

Pisanje izvještaja svojim informacijama pomogli:

Hrvatsko Kulturno Drustvo Napredak, Almanah, Početak, Grupa MARGO, Art Club[1]

Altentativni izvještaj o primjeni Okvirne konvencije

za zaštitu nacionalnih manjina u Crnoj Gori

Septembar 2001- Mart 2003

Sadržaj

Dio prvi: Uvod

Osnovne informacije

Kratak pregled od 1990-2001

Pravni okvir

Drugi dio: Alternativni izvještaj

Član 1

Član 2

Član 3

Član 4

Član 5

Član 6

Član 7

Član 8

Član 9

Član 10

Član 11

Član 12

Član 13

Član 14

Član 15

Član 16

Član 17

Član 18

Alternativni izvještaj o primjeni Okvirne konvencije

za zaštitu manjina u Crnoj Gori

UVOD

Ovaj izvjestaj sadrži kratke informacije i navažnije osobenosti situacije u Crnoj Gori, u prvom redu one koje su od značaja za pravni i stvarni položaj manjinskih nacionalnih zajednica, a samim tim i primjenu Okvirne konvencije. Izvjestaj je sačinjen na osnovu podataka sa kojim raspolažu pomenute NVO koje su dobile istraživanjem na terenu i na druge načine.

I OSNOVNE INFORMACIJE

1.1.

Crna Gora je u sastavu države Srbija i Crna Gora.

Površina Crne Gore je 13 812 km2 .

Ukupan broj stanovnika u CG prema popisu iz 1991[2] je iznosio 615 035 stanovnika, od toga Crnogoraca 380 467 ili 61,84%, Srba 57 453 ili 9,29%, Albanaca 40 415 ili 6,64%, Muslimana(Bosnjaci) 89 614 ili 14,62%, Hrvata 6244 ili 1,02% ,Roma 3 282 ili 0,53 i Jugoslovena 26 159 ili 4,2 %.Prema izloženom ukupan broj stanovnika Crne Gore pripadnika manjina je 139 555 ili 22,81 %.

Pripadnici manjinskih naroda uglavnom žive u područjima uz granicu Crne Gore gdje su istorijski prebivali: Albanci uz granicu prema Albaniji od Ulcinja linijom uz granicu preko Podgorice(Tuzi) uz granicu Prokletija,Muslimani-Bošnjaci u Sandžačkom dijelu Crne Gore (sjeverni dio Pljevlja, Bijelo Polje Rožaje Plav itd.)ali i u Podgorici, Baru, Nikšiću i drugim gradovima, Hrvati duž cijelog primorja od Herceg Novog do Ulcinja, a u najvećem broju u Tivtu i Kotoru i jedan manji broj u Podgorici dok su Romi rasuti po cijelom teritoriju Crne Gore.

II ISTORIJSKI PREGLED

Ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori mozemo podijeliti u 3 perioda i to:

period od 1990 –1992, 1992-1997 godine i drugi od 1997 do danas.

Prvi period možemo označiti kao završetak postojanja SFRJ koje je u Crnoj Gori poznato kao vrijeme početka iseljavanja pripadnika manjina u druge zemlje.U tom periodu manjiske nacionalne zajednice su bile obespravljane u svim vidovima nacionalnog , kulturnog i vjerskog identiteta, kada su doživljavale svakojake pritiske od strane državne vlasti i u kojem nisu mogli ostvariti osnovna ljudska prava koja su bila propisana Ustavom i zakonima.

Ustavom RCG iz 1974 godine u čl 1 stav 2 je bilo propisano da se u Crnoj Gori pored Crnogoraca, ravnopravni narodi i Muslimani, Albanci i Hrvati, dok je u Ustavu iz 1992 godine u Preambuli je propisano da se Ustav donosi “na osnovu istorijskog prava Crnogorskog naroda na sopstvenu državu stečenu u vjekovnim borbama za slobodu ... ” Drugi narodi koji žive u Crnoj Gori nisu prepoznati imenom, niti kao nacionalne manjine već terminom -nacionalne i etničke grupe- gdje se imenom ne navodi koje su grupe u pitanju.[3] Jedina nacionalna manjina prepoznata u Zakonima RCG nakon 1992 su Albanci što je rezultat kontinuieteta iz prethodne države.

Ustavom SRJ u clanu 16 stav 1 je bilo propisano da SRJ u dobroj mjeri ispunjava obaveze koje proizilaze iz medjunarodnih ugovora u kojima je ona strana ugovornica, sto se iz navedene formulacije ne vidi, odnosno nije jasno da li su u pitanju ratifikovani ugovori za koje je bila nadležna Savezna Skupština .

Drugi period obilježen je svakom vrstom torture i pritisaka na nacionalne manjine od otpuštanja sa posla, privođenja, javnih poziva na linč pripadnika manjina, premlaćivanja djece u školama do oštećivanja uništavanja privatnih i vjerskih objekata, čitavih naselja i ubistava[4]. U tom periodu veliki broj Hrvata i Muslimana-Bošnjaka trajno je napustio Crnu Goru.

Doseljavanjem Srba izbjeglih iz Hrvatske i Bosne trajno se mijenja demografska steruktura u Herceg Novom i Tivtu.U tom periodu izvršeno je više deportacija izbjeglih lica iz BiH Muslimana-Bošnjaka na teritorij republike Srpske.[5]

U trećem periodu treba razlikovati period od septembra 1997 godine kada se vladajuća stranka podijelila do 5 oktobra 2001 godine, kada je u Srbiji smijenjen režim Slobodana Miloševića.Reformiranjem stare vlasti stupanjem u koaliciju sa drugim partijama u novoj vladi uspostavljeno je Ministarstvo za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa čiji je ministar bio član Demokratske Unije Albanaca.U toku svog rada do ratifikacije Okvirne konvencije Ministarstvo je tri puta predlagalo Vladi RCG pripremu Zakona o nacionalnim manjinama i sva tri puta prijedlog je bio vraćen sa obrazloženjem da aktualni momenat nije pogodan.Period ove vlasti obilježava deklarativno zalaganje za unapređenje manjinskih prava koje se u praksi ne sprovodi.I dalje se nastavljaju pritisci na predstavnike manjina, koji se sve češće obraćaju Ministarstvu radi zaštite svojih prava.[6] Raseljena lica sa Kosova pripadnici nacionalnih manjina školskog uzrasta, Albanci i Romi nisu primljeni u škole i nije im omogućeno da u redovnim školama pohađaju nastavu iako su postojali uslovi za to i iako je veći broj djece prijavljen na vrijeme za početak školske godine.Za razliku od njih djeca srpske nacionalnosti, izbjeglice iz Bosne i Hrvatske i raseljena lica sa Kosova regularno nastavljaju školovanje prijavljeni u škole u bilo kom dijelu školske godine u Crnoj Gori .

U označenom periodu Crna Gora je bila u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, gdje su bili u primjeni i Savezni propisi i Republički propisi kojima su se regulisala oblast ljudskih i manjinskih prava.Prema Saveznom Ustavu manjinski narodi su se definisali kao nacionalne manjine, a prema Ustavu RCG kao nacionalne, etničke i vjerske grupe.Medjutim, promjenom Ustava SRJ iz 1998 Skupština RCG je donijela odluku da se savezni propisi ne primjenjuju na teritoriji RCG, samim tim svi propisi koji su doneseni na federalnom nivou iz oblasti ljudskih prava se nisu primjenjivali u Crnoj Gori.

II PRAVNI OKVIR

Pravni okvir za primjenu Okvirne konvencije za zaštitu manjina su Ustav SRJ i Ustav RCG.

III PRIMJENA OKVIRNE KONVENCIJE

Okvirna konvencija je potpisana 11.05 2001, a stupila je na snagu 1.09.2001 godine.

U periodu od 2001 do sada zvanične savezne vlasti su preduzele i konkretne aktivnosti na zakonodavnoj regulativi iz oblasti ljudskih prava i sloboda manjinskih nacionalnih zajednica. Obzirom na Odluku Parlamenta o nepoštovanju saveznih propisa na teritoriji Republike Crne Gore ti propisi u Crnoj Gori nisu primjenjivani.[7]

Čl 1

Zaštita nacionalnih manjina i prava i sloboda pripadnika tih manjina sastavni je dio međunarodne zaštite ljudskih prava i kao takva spada u oblast međunarodne saradnje.

Čl 10 Ustava SRJ kaže da SRJ garantuje prva i slobode građanima poznata međunarodnom pravu.

Čl 11 Ustava SRJ prepoznaje i garantuje prava nacionalnih manjina da čuvaju i izražavaju njihovu etničku,kulturnu,jezičku i druge posebnosti kao i da koriste svoje nacionalne simbole u skaldu s međunarodnim pravom.

Čl 16 SRJ će u dobroj vjeri ispuniti sve obaveze iz međunarodnih ugovora čija je potpisnica.

Crna Gora Odlukom Parlamenta nije savezne zakone pa tako ni primjenjivala odredbe iz Ustava SRJ.

Član 2

Odredbe ove konvencije primjenjuju se u dobroj vjeri, u duhu razumijevanja i tolerancije u skladu sa načelima dobrosusjedstva, prijateljskih odnosa i saradnje među državama.

Crna Gora , kao sastavni dio SRJ nije ispoštovala odredbe ovog člana jer nije zaključen niti jedan bilateralni sporazum o zaštiti manjina sa bilo kojom od država nastalom na prostoru bivše SFRJ.

Član 3.

1.Svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo da slobodno bira da se prema

njemu postupa ili ne postupa kao takvom i neće doći u nepovoljan položaj zbog

takvog opredjeljenja ili ostvarivanja prava vezanih za to opredjeljenje.

2. Pripadnici nacionalnih manjina mogu da ostvaruju ona prava i uživaju

slobode koje proizilaze iz načela sadržanih u ovoj okvirnoj Konvenciji,

pojedinačno ili u zajednici s drugima.

3. Mjere usvojene u skladu sa stavom 2. ne smatraju se aktom diskriminacije.

Članom 45 stav 1Ustava SRJ, a iste odredbe su sadržane u Ustavu RCG cl 34 zagarantovana je sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture, kao i upotreba maternjeg jezika i pisma.Medjutim, u izvještajnom periodu predstavnici vlasti čine sve kako bi se Bošnjaci u Crnoj Gori na predstojećem popisu stanovništva izjasnili kao Muslimani i o ovome prednjače prvenstveno sredstva javnog informisanja RTVCG i dnevni list Pobjeda.

Član 4.

1. Ugovornice se obavezuju da zajamče pripadnicima nacionalnih manjina ravnopravnost pred zakonom i jednaku zakonsku zaštitu. U tom smislu zabraniće se svaka diskriminacija na osnovu pripadnosti nacionalnoj manjini.

2. Ugovornice se obavezuju da usvoje, gdje je to potrebno, odgovarajuće mjere za unapređenje, u svim oblastima ekonomskog, socijalnog, političkog ikulturnog života, pune i efektivne ravnopravnosti između pripadnika nacionalne manjine i onih koji pripadaju većini. U tom pogledu će voditi računa o posebnom uslovima pripadnika nacionalnih manjina.

I pored izričite odredbe propisane u čl 15 u vezi sa članom 73 Ustava RCG da se pripadnicima manjinskih naroda garantuje ravnopravnost pred zakonom, te pravo na srazmjernu zastupljenost u organima državne vlasti te lokalne samouprave,nastavlja se stara praksa prisutna od 1990 da se prilikom zaposljavanja, a i prilikom lišavanja slobode pripadnici manjinskih naroda neravnopravno tretiraju.Primjer slucaj nezapošljavanja Azra Jasavić[8]

Primjer nepoštovanja ovog člana je slučaj porodica iz Bukovice kod Pljevalja koji su izbjegli u BiH, 74 je tamo i umrlo, a država nije učinila ništa da se oni vrate niti da stvori atmosferu pogodnu za njihov povratak.U tom području gdje je međunacionalna netolerancija dio politike ne država ne čini ništa da one koji javno istupaju sa pozicija međunacionalne netrepeljivosti sankcioniše.

U sferi javnog informisanja postoji diskriminacija od 1990 pa do danas, koja se posebno odnosi na informisanje o kulturi i istoriji i drugim pitanjima od važnosti za manjinske naroda.U elektronskim i štampnaim medijima u u Crnoj Gori još uvijek ima govora mržnje upućenog pripadnicima nacionalnih manjina u Crnoj Gori.Državni mediji tretiraju pojedince i vladine-nevladine organizacije kao ekskluzivne predstavnike manjinskih naroda i njihova saopštenja se emitiju preko sredstava javnog informisanja, čime su ostale organizacije manjina stavljene u neravnopravan položaj i ne omogućava im se ni pravo na odgovor iako je to predviđeno zakonom.[9]

Romi koji su građani Crne Gore diskriminarini su pri podnošenju zahtjeva za ličnu kartu, a Romska djeca prilikom upisa na redovno školovanje-Slučaj u Nikšiću[10].

Ekonomska ravnopravnost takodje nije prisutna, jer se od 1990 pa nadalje ne sprovode mjere ekonomske politike u unapredjenju ravnopravnosti u oblastima naseljenim manjinskim nacionalnim zajednicama.

Primjer za prethodno je slučaj izmještanja mljekare iz Petnjice u Berane ( postojala su sredstva obezbijeđena od vlade Luksemburga da se u Petnjici gdje je većinsko Bošnjačko-muslimansko stanovništvo gradi mljekara ali se od projekta odustalo.)

Pripadnici manjinskih naroda otpušteni sa posla po nacionalnom ključu u toku prethodnih godina nisu vraćeni na posao niti im je država nadoknadila štetu.Šteta nije nadoknađena ni vlasnicima oštećenih ili srušenih privatnih kuća u Bukovici, a one koje su obnovljene sredstvima međunarodne pomoći ponovo su opljačkane i demolirane i neupotrebljive za stanovanje[11].

Iako Ustav RCG u članu 73 garantuje manjinskim nacionalnim zajednicama proporcionalnu zastupljenost u javnim službama, organima drzavne vlasti i lokalne samouprave moze se reći da je ovo ostalo samo mrtvo slovo na papiru.

Prema podacima istraživanja Ministarstva za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa rađenom u toku 1999 i 2000 došlo se do podataka da zastupljenost pripadnika manjina u organima državne uprave ne odgovara procentualnom broju propadnika manjinskih naroda.

Posebno zabrinjava nesrazmjerna zastupljenost manjinskih nacionalnih zajednica u Skupštini republike Crne Gore i u Skupštinama jedinica lokalne uprave koje ni u jednom sazivu nisu održavale procentualni broj predstavnika manjinskih naroda.

Pri tome treba napomenuti da predstavnici jednog broja organa državne uprave nisu bili kooperativni i nisu pružali podatke o broju i strukturi zaposlenih na zahtjev Ministarstva.

Kabinet Predsjednika Vlade od 48 zaposlenih samo su 3ili 6,25% Bošnjaka Muslimana

Ministarstvo Trgovine od 81 zaposlenog, Bošnjaka –Muslimana 5ili 6,17%, ostalih nema.

Ministarstvo vjera: 9 zaposlenih Bošnjaka Muslimana 1 ili 11,11% i Hrvata 1 ili 11,11%

Ministarstvo prosvjete i nauke 146 zaposlenih 7 (4,79%) je Bošnjaka-Muslimana, 2 Albanca (1,37%), ostalih nema.

Ministarstvo za zaštitu životne sredine od 20 zaposlenih 1 Bošnjak-Musliman (5,00%). Ostalih nema.

Ministarstvo inostranih poslova 38 zaposlenih 1 Albanac (2,63%).

Ministatstvoza zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa zaposleno 6 od toga 3 Bošnjaka-Muslimana i 3 Albanca.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja zaposleno 121 od toga 3 Bošnjaka-Muslimana, 2 Albanca.

Ministarstvo turizma 14 zaposlenih 1 Hrvat.

Ministrastvo saobracaja 80 zaposlenih 6 Bošnjaka-Muslimana, 3 Hrvata, 4 ostalo.

Ministarstvo privrede 35 zaposlenih 1 Albanac, 1 ostali.

Ministarstvo uredjenja prostora 91 zaposleno 1 Albanac.

Ministarstvo kulture 11 zaposlenih 1 Bošnjak-Musliman, 1 Hrvat.

Ministarstvo sporta 10 zaposlenih. Nema manjina.

Ministarstvo pravde 43 zaposlena. 0 manjina.

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede 85 zaposlenih 5 Bošnjaka-Muslimana.

Ministarstvo zdravlja 176, 14 Bošnjaka-Muslimana 2 Albanca.

Ministarstvo finansija 42 zaposlena, 1 Bošnjak-Musliman, 1 Albanac.

Republički sekretarijat za informacije 26 zaposlenih 2 Bošnjaka-Muslimana, 1 Albanac.

Republički sekretarijat za ravoj 99 zaposlenih 0 manjina.

Direkcija javnih prihoda 543 zaposlenih 36 Bošnjaka-Muslimana, 12 Albanaca, 3 Hrvata.

Republički zavod za međunarodnu, naučnu, prosvjetnu i kulturnu saradnju 15 zaposlenih 0 manjina.

Zavod za zapošljavanje 151 zaposleno, 19 Bošnjaka-Muslimana, 1 Albanac.

Državni arhiv Crne Gore 147 zaposleno, 7 Bošnjaka-Muslimana, 1 Albanac, 4 Hrvata.

Vrhovni sud Crne Gore 49 zaposlenih 0 manjina.

Ustavni sud 4 zaposlenih, 1 Bošnjak-Musliman.

Državni tužilac Crne Gore 54 zaposlenih, 7 Bošnjaka-Muslimana, 1 Albanac, 1 Hrvata.

Opštinski sud Kolašin 14 zaposlenih, 0 manjina.

Opštinski sud Ulcinj 26 zaposlenih, 18 Albanaca.

Opštinski sud Cetinje nema manjina.

Opštinski sud Danilovgrad 23 zaposlenih, 0 manjina.

Opštinski sud Herceg Novi, 0 manjina.

Opštinski sud Rožaje 27 zaposlenih, 22 Bošnjaka-Muslimana.

Područni organ za prekršaje Pljevlja 7 zaposlenih, 1 Bošnjak-Musliman.

Područni organ za prekršaje Bar 14 zaposlenih, 0 manjina.

Područni organ za prekršaje Danilovgrad 9 zaposlenih, 0 manjina.

Područni organ za prekršaje Ulcinj 11 zaposlenih, 1 Bošnjaka-Muslimana, 2 Albanca.

Područni organ za prekršaje Budva 13 zaposlenih, 0 manjina.

Odnos prema manjinskim narodima pokazuje i to da u kabinetu predsjednika Republike i kabinetu predsjednika Skupštine do posljednjeg saziva nije bilo niti jednog zaposlenog pripadnika manjina.

U lokalnim upravama situacija je situacija je slična npr. U Podgorici,gradu u kome žive pripadnici svih manjinskih naroda, gdje su koalicija DPS-SDP bile na vlasti, u znatnom broju od 37 zaposlenih u lokalnoj upravi bio je zaposlen samo jedan pripadnik manjiskog naroda.[12] Prema podacima koje raspolažemo u lokalnoj upravi su zaposleni i pripadnici drugih manjina ali očigledno nisu uzeti u obzir u izvještaju koji je lokalna uprava dostavila Ministarstvu za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa.Tako u Opštini Kotor gdje su koalicija DPS-SDP bile na vlasti prema tim podacima je bilo zaposleno 93 službenika od čega su svega 3 Hrvati koji čine značajan broj stanovništva u Kotoru.[13]

U Tivtu , gradu sa najvećim brojem Hrvata u Crnoj Gori do 1997 svi Hrvati su uklonjeni sa upravnih položaja.Danas je samo jedan pripadnik ovog manjinskog naroda na upravljačkoj poziciji u Sportskom centru u Tivtu i on je član DPS-a.

Na posljednjim izborima u Tivtu DPS-SDP koalicija nije mogla formirati vlast pa su postigli dogovor o postizbornoj koaliciji sa Hrvatskom Građanskom Inicijativom (HGI). Dogovor nije ispoštovan od strane DPS-SDP koalicije 3 i ½ mjeseca zbog opstrukcije iz redova DPS-a.Koalicija je tek u februaru potpisala sporazum koji još nije počeo da se primjenjuje što znači da puna četiri mjeseca lokalna vlast u Tivtu ne funkcioniše.

Postoji neravnopranost vjeroispovjesti iako je članom 11 Ustava RCG propisano da su sve vjeroispovjesti ravnopravne a istim članom u stavu 4 da ih država materijalno pomaže.

Prema našim podacima , a koji se javno interpretiraju za vrijeme predizbornih kampanja proizilazi da je država u ovom periodu materijalno pomagala samo pravoslavnu crkvu i da je renovirano i ograđeno oko 200 objekata dok je za ostale vjeroipovjesti taj iznos je neznatan.[14]

Direktori Osnovnih i srednjih škola koji se biraju na osnovu konkursa ali po odluci Ministartva prosvjete i nauke, u multietničkim opštinama: Tivat, Pljevlja su pripadnici isključivo većinskog naroda.

Član 5

1. Ugovornice se obavezuju da unapređuju uslove potrebne za održavanje i

razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina i očuvanje neophodnih

elemenata njihovog identiteta,naime,vjere,jezika,tradicije i kulturnog nasljeđa.

2. Bez štete po mjere preduzete u okviru svoje opšte integracione politike,

ugovornice će se uzdržati od politike i prakse asimilacije pripadnika nacionalnih

manjina protivno njihovoj volji i štitiće ih od svake akcije usmjerene ka takvoj

asimilaciji.

Članom 67 stav 1 Ustava RCG zajamceno je pravo manjiskim nacionalnim zajednicama zastita nacionalnog ,kulturnog , jezičkog i vjerskog identiteta .U Crnoj Gori ne postoji ni jedna kulturna institucija za manjinske narode ni pored obećanja Vlade da će formirati Kulturno Informativni Centar.Centar je na papiru formiran ali ne funkcioniše,nema zaposlenih, niti svoj prostor zbog politickih sukoba na vjerskoj osnovi u DUA.[15]

U ovoj oblasti funkciju u kulturi su preuzele NVO, za Hrvate HKD Napredak, za Bosnjake Udruzenje Almanah, Matica Bosnjaka,a za Albance Art Club i Don Djon Buzuku.Sredstva koja se izdvajaju NVO su neznatna.Primjera radi u posljednjoj raspodjeli Matica Crnogorska je za projekte dobila 15 000 eura, a Matica Bošnjaka nije dobila nikakva sredstva a da je udruzenju Almanah dodjeljeno 3000 EURA koje su odbili da prime u znak protesta zbog neadekvatnog tretiranja ravnajući je sa organizacijama koje u skladu sa programom svoga rada.[16]

U vezi izdavačke djelatnosti mozemo reći da su manjinski narodi u krajnje neravnopravnom polozaju dok se većinskom narodu dodjeljuju kako putem institucija vlasti tako i putem nevladinog sektora.

Ustavom RCG organ koji stiti očuvanje i zastitu nacionalnog i etničkog , kulturnog ,jezickog i vjerskog identiteta je Republički savjet cl 76, na cijem je celu predsjednik republike , koji se sastajao eventualno jednom godisnje a da pri tome ni jednom nije razmatrao ovu temu premda je njegova uloga savjetodavna.

Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima usvojenom na konstitutivnoj sjednici Skupštine Srbije i Crne Gore čl 50 zabranjuje samo nasilnu asimilaciju pripadnika manjinskih nacionalnih zajednica ali ne i tihu asimilaciju koja se vrši koja je već djelom izvršena kroz obrazovni sistem Republike Crne Gore.

Član 6.

1. Ugovornice će podsticati duh tolerancije i međukulturnog dijaloga i

preduzimaće efikasne mere za unapređenje uzajamnog poštovanja i

razumevanja i saradnje među svim ljudima koji žive na njihovoj teritoriji, bez

obzira na njihov etnički, kulturni, jezički ili vjerski identitet, posebno u oblasti

obrazovanja, kulture i medija.

2. Ugovornice se obavezuju da preduzmu odgovarajuće mere zaštite lica

izloženih prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvima ili nasilju zbog svog

etničkog, kulturnog, jezičkog ili vjerskog identiteta.

U Crnoj Gori Savjet za zaštitu prava nacionalnih i etničkih grupa i Ministarstvo za zaštitu nacionalnih i etničkih grupa ne sarađuju.O preporukama savjeta Ministarstvo češće saznaje iz Službenog lista nego iz komunikacije sa Savjetom.Članove Savjeta manjinski narodi u Crnoj Gori ne smatraju svojim predstavnicima jer ih ne predlažu i biraju sami već su birani na prijedlog Predsjednika. Stoga preporuke koje su retoričke prirode i uglavnom relevantne koliko i opseg znanja članova Savjeta o pravima manjina, Ministarstvo ne implementira u praksi.Isto tako Ministarstvo kao takvo ne poduzima korake ka bi izmijenila postojeće stanje.

U Crnoj Gori još uvijek postoji diskriminacija na vjerskoj, kulturnoj, jezičkoj i etničkoj osnovi u obrazovnom sistemu, u javnom životu i u odnosu snaga reda (policije) prema svim pripadnicima manjina, dok prema Romima to poprima i lik rasne netrepeljivosti.Sama vlast nema dovoljno kapaciteta da se iznutra reformiše da bi tek onda u tom pravcu mogla reformirati institucije i zaštititi građane.Najbolji dokaz tome je rad Ministarstva za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa koje za pune četiri i pol godine svoga rada u okviru Vlade nije uspjelo na dnevni red staviti donošenje zakona o manjinama, niti valjano završiti bilo koji započeti projekat, a u svom radu samo neravnopravno tretira pripadnike različitih etničkih zajednica, posebno Rome.

Član 7.

Ugovornice će obezbijediti poštovanje prava svakog pripadnika nacionalne

manjine na slobodu mirnog okupljanja, slobodu udruživanja, slobodu

izražavanja i slobodu misli, savjesti i vjeroispovesti.

Čl 70 Ustava RCG garantuje to pravo udruživanja uz materijalnu pomoć države, međutim u primjeni udruženja manjiskih naroda se stavljaju u isti rang sa udruženjem pčelara ili vrtićima i igraonicama koje su registrovane kao nevladine organizacije.[17]

U toku okupljanja pripadnika manjina u bilo kojem povodu očigledan je broj policajaca u uniformi i zaposlenih u državnoj bezbjednosti, što u skladu sa odnosom policije kod građana manjiske pripadnosti više predočava kontrolu i nadzor nego zaštitu prava na mirno okupljanje.

Član 8.

Ugovornice se obavezuju da priznaju svakom pripadniku nacionalne manjine

pravo da slobodno izražava svoja vjerska uverenja i da osniva vjerske ustanove,

organizacije i udruženja.

Članom 11 Ustava garantuje se ravnopravnost religija i sloboda ispovijedanja svoje vjere.Međutim u praksi nije tako, pripadnici manjina koji praktikuju religije relativno nove na ovom prostoru posebno Jehovini svjedoci nailaze na otpor pripadnika tradicionalnih religija, a posebno Srpske pravoslavne crkve.

Član 9.

1. Ugovornice se obavezuju da priznaju a pravo svakog pripadnika nacionalne

manjine na slobodu izražavanja obuhvata slobodu uvjerenja i primanja i davanja

informacija i ideja, na manjinskom jeziku, bez ometanja od strane vlasti i bez

obzira na granice. U okviru svojih pravnih sistema, ugovornice će obezbijediti da

pripadnici nacionalnih manjina imaju pristup sredstvima javnog informisanja

bez diskriminacije.

2. Stav 1. ne sprečava ugovornice da uslove rad radio i televizijskihstanica ili

bioskopskih preduzeća dobijanjem odobrenja na osnovu objektivnih mjerila i

bez diskriminacije.

3. Ugovornice neće ometati pripadnike nacionalnih manjina da stvaraju i koriste

štampana sredstva javnog informisanja. U pravnom režimu za zvučne radio i

televizijske emisije, one će obezbijediti koliko god je moguće, a uzimajući u obzir

odredbe stava 1., da pripadnici nacionalnih manjina dobijaju mogućnost

stvaranja i korišćenja sopstvenih sredstava javnog informisanja.

4. U okviru svojih pravnih sistema, ugovornice će usvojiti odgovarajuće mere da

se pripadnicima nacionalnih manjina olakša pristup sredstvima javnog

informisanja i u cilju unapređenja tolerancije i omogućavanja kulturnog

pluralizma.

U državnim medijima:Ne postoji informisanje na Bosnjackom, ne postoji informisanje na Hrvatskom, ne postoji na informisanje Romskom.Postoje vijesti na albanskom jednom dnevno ra radiju Crne Gore u 18,00h TV emisija na albanskom kolažnog karaktera u trajanju od 1 sat.

U praksi nije preduzeto nista za pomaganje novina koje izdaju manjinske zajednice.

Bošnjaci, Hrvati i Romi.Albancska manjina ima časopis Koha javore čiji je osnivač Vlada RCG dok ostali štampani mediji nemaju pomoć države.

U lokalnim radio stanicama u mjestima sa značajnim brojem pripadnika manjiskih naroda nema programa na manjinskim jezicima niti program koji promoviraju kulturni pluralizam kao kvalitet.Romi jednom nedjeljno imaju emisiju na radiju Gorica koja se plaća iz sredstava stranih donacija.

Primjer da vlast u Crnoj Gori nije zainteresovana da se obezbijedi informisanje na jezicima manjina i slučaj odbijanja izdavanja dozvole za frekvenciju u slučaju traženja Hrvatske manjine da se dodijeli frekvencija za reemitovanja programa HRT(hrvatske državne televizije)[18]

Član 10.

1. Ugovornice se obavezuju da priznaju pravo svakog pripadnika nacionalne

manjine na korišćenje, slobodno i bez ometanja, svog manjinskog jezika

privatno i javno, usmeno ili pismeno.

2. U oblastima koje su tradicionalno ili u znatnom broju naseljene pripadnicima

nacionalnih manjina, ukoliko ti pripadnici to zatraže, i kada taj zahtjev odgovara

stvarnoj potrebi, ugovornice će nastojati da obezbijede koliko je to moguće,

uslove koji bi omogućili da se manjinski jezik koristi u odnosima između tih

pripadnika i organa uprave.

3. Ugovornice se obavezuju da zajamče pravo svakom pripadniku nacionalne

manjine da bude odmah obavješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja

i o prirodi i razlozima optužbe protiv njega/nje, kao i da se brani na tom jeziku,

ako je potrebno, uz besplatnu pomoć tumača.

U Crnoj Gori se se ovaj član ne sprovodi u praksi.

Član 11.

1. Ugovornice se obavezuju da priznaju pravo svakog pripadnika nacionalne

manjine da koristi svoje prezime i ime na manjinskom jeziku i pravo na njihovo

zvanično priznavanje na način utvrđen pravnim sistemom svake ugovornice.

2. Ugovornice se obavezuju da priznaju pravo svakog/svake pripadnika/ce

nacionalne manjine da na mestima vidljivim za javnost izloži oznake, natpise i

druge informacije privatnog karaktera pisane na njegovom maternjem jeziku.

3. U oblastima tradicionalno naseljenim znatnim brojem pripadnika nacionalnih

manjina, ugovornice će nastojati, u okviru svojih pravnih sistema, uključujući,

gde je to pogodno, ugovore s drugim državama, a uzimajući u obzir svoje

posebne uslove, da tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica i druge topografske

oznake namenjene javnosti budu takođe ispisane na lokalnom jeziku kada

postoji dovoljna tražnja za takvim oznakama.

U periodu od 1999 do 2001 Ministarstvo za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa iniciralo je rad na Zakonu o ličnom imenu i izmjenama uputstava o vodjenju matičnih knjiga ali promjene na kojima su predstavnici Ministarstva inicirali nisu usvojene.Izmjene su se odnosile na kaznene mjere u slučaju kršenja zakona i Uputstava koje bi onemogućilo zloupotrebe i pogrešna upisivanja imena pripadnika nacionalnih manjina.

Član 12.

1. Gdje god je to pogodno, ugovornice će preduzeti mjere u oblasti obrazovanja i

istraživanja radi negovanja kulture,istorije,jezika i vjeroispovesti svojih nacionalnih manjina i većinskog stanovništva na svojoj teritoriji.

2. S tim u vezi ugovornice će, između ostalog, obezbijediti odgovarajuće mogućnosti za osposobljavanje nastavnika i pristup udžbenicima i olakšaće komunikaciju između učenika i nastavnika raznih zajednica.

3. Ugovornice se obavezuju da unapređuju jednake mogućnosti pristupa

obrazovanju na svim stupnjevima za pripadnike nacionalnih manjina.

U toku 2000 godine Vlada RCG je započela reformu školstva tokom koje niti jednom nije konsultovala predstavnike manjina (Muslimane-Bošnjake,Rome i Hrvate) o reformi školstva.U toku procesa pripreme seta zakona o obrazovanju konsultovani su samo predstavnici Albanske manjine a njihovi prijedlozi nisu uzeti u obzir.U ovom trenutku niti jedna naučna institucija, Akademija nema projekata iz te oblasti istraživanja istorije i kulture manjinskih naroda.

Bošnjaci-Muslimani

Osim što se obrazuju na jeziku većine učenici pripadnici ove nacionalnosti u svojim udžbenicima iz predmeta književnost nemaju tekstova autora Bošnjaka-Muslimana iz Crne Gore čija su djela u Bosni i Hercegovini sastavni dio lektire za osnovnu školu.Ne uče o kulturi i istoriji svoga naroda i obrazuju se u sistemu koji ne prepoznaje njihovo postojanje u Crnoj Gori.

Hrvati

Takođe se ne obrazuju na svom jeziku.Ne uče o svojoj kulturi i istoriji iako jeviše od pola kulturne baštine Crne Gore je kulturno nasljeđe Hrvata. U udžbenicima iz istorije Hrvati se kao narod optužuju za početak rata u bivšoj SFRJ.

Romi

Romima je otežan i sam pristup obrazovanju na jeziku većine a u obrazovnom procesu ne postoji nastavnih jedinica koje potvrđuju postojanje ovog naroda na ovom prostoru niti afirmišu njegove kulturne vrijednosti.

Albanci

Jedina manjina u Crnoj Gori koja se obrazuje na svom jeziku su Albanci.Obrazovanje na albanskom zastupljeno je na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja.Iz analize koja je napravljena za četiri godine osnovnog obrazovanja od V-VIII razreda, od 120 časova novog gradiva nacionalna istorija Albanaca obuhvaćena je u svega tri časa ili ukupno 2,5%.Po razredima stanje je V-3% ili 26 minuta, VI-2% ili 36 minuta, VII-2% ili 34 minuta i VIII-2,7%.

U srednjoj školi stanje je identično, od 170 časova novog gradiva iz nacionalne istorije Albanaca predviđeno je 10 časova ili 5,9% .Po razredima stanje je I-4,5%;II-2,4%,III-7%;IV-9,5%.[19]

Ovi se podaci nisu mijenjali od 1997, iako je u kratkom periodu usvojen set zakona o obrazovanju, udžbenici se i dalje ne mijenjaju. Posljenji reprint starih udžbenika za osnovno obrazovanje rađen je 2002 što govori da se ne ulaže u izmjenu udžbenika.

Član 13.

1. U okviru svojih sistema obrazovanja, ugovornice će priznati pravo pripadnika

nacionalnih manjina na osnivanje i vođenje sopstvenih privatnih ustanova za

obrazovanje i osposobljavanje.

2. Ostvarivanje tog prava ne podrazumeva nikakvu finansijsku obavezu za

ugovornice.

Implementacija ovog člana u praksi je omogućena donošenjem novog seta zakona o obrazovanju u Crnoj Gori.

Član 14.

1. Ugovornice se obavezuju da priznaju pravo svakog pripadnika/ce nacionalne

manjine da uči svoj manjinski jezik.

2. U oblastima koje su tradicionalno ili u znatnom broju naseljene pripadnicima

nacionalnih manjina, ako ima dovoljno zahteva, ugovornice će nastojati da

obezbijede, koliko god je moguće i u okviru svojih obrazovnih sistema, da

pripadnici tih manjina imaju odgovarajuće mogućnosti da uče maternji jezik ili

da imaju nastavu na tom jeziku.

3. Stav 2. ovog člana primjeniće se bez štete po izučavanje zvaničnog jezika ili

nastave na tom jeziku.

Ustavom RCG čl 68 priznaje se nacionalnim manjinam pavo na obrazovanje na svom jeziku.To pravo u redovnom obrazovanju koriste samo pripadnici albanske manjine i to je u ovaj obrazovni sistem preneseno odnosno naslijeđeno iz prethodnog obrazovnog sistema.pripadnici drugih manjina to pravo nisu u mogućnosti da koriste.

Član 15.

Ugovornice će stvoriti neophodne uslove za efikasno učešće pripadnika

nacionalnih manjina u kulturnom, socijalnom i ekonomskim životu i javnim

poslovima, naročito onim koji se njih tiču.

Član nije uopšte sproveden u praksi.

Član 16.

Ugovornice će se uzdržati od mjera koje mijenjaju odnos stanovništva u oblastima

naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina a imaju cilj da ograniče prava i

slobode koje proizilaze iz načela sadržanih u ovoj okvirnoj Konvenciji.

Prije ratifikacije Okvirne konvencije Vlada je dodijelila državno zemljište Sindikatu RCG za izgradnju stanova na području Karabuškog polja.Stanovnici tog područja i Demokratska Unija Albanaca, obratili su se Ministarstvu za zaštitu praa pripadnika nacionalnih i etničkih grupa koje je proslijedilo dokumenat nadležnima da se zaustavi taj proces.Predmet je privremeno bio zaustavljen da bi se nakon toga ponovo akutelizovala gradnja i naseljavanje tog područja.

Član 17.

1. Ugovornice se obavezuju da ne ometaju pravo pripadnika nacionalnih

manjina da zasnivaju i održavaju slobodne i miroljubive odnose preko granice s

licima koja zakonito borave u drugim državama, posebno onim s kojima imaju

zajednički etnički, kulturni, jezički ili vjerski identitet ili zajedničko kulturno

nasljeđe.

2. Ugovornice se obavezuju da ne ometaju pravo pripadnika nacionalnih

manjina da učestvuju u radu nevladinih organizacija, kako na nacionalnom tako i na međunarodnom planu.

Vlast nije ništa preduzela na unapredjenju i uspostavljanju kontakata čl 74 Ustava RCG tako da je to prepušteno samim udruženjima manjinskih naroda i privatnim kontaktima.

Član 18.

1. Ugovornice će nastojati da zaključe, gdje je potrebno, dvostrane i višestrane

sporazume s drugim državama, posebno susjednim, radi obezbjeđivanja zaštite

pripadnika odnosnih nacionalnih manjina.

2. Gdje je to potrebno ugovornice će preduzeti mjere za podsticanje preko-

granične saradnje.

Crna Gora nije u prethodnom periodu pokazala da postoji interes za potpisivanje bilateralnih sporazuma ili ugovora o saradnji na regionalnom nivou koji se tiču zaštite prava manjina.Takođe nije pokazala interes za izdavanje pograničnih iskaznica za ngrađane koji žive u graničnim područjima olakšalo prelaz granice.[20]

Član 19.

Ugovornice se obavezuju da poštuju i da spovode načela sadržana u ovoj

okvirnoj Konvenciji i da, gdje je potrebno, unesu samo ona ograničenja,

restrikcije ili ukidanja koji su određeni međunarodnim pravnim instrumentima

posebno Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u mjeri

u kojoj su od značaja za prava i slobode koji proizilaze iz pomenutih načela.

Član 20.

Pri ostvarivanju prava i sloboda koja proizilaze iz načela sadržanih u ovoj

okvirnoj Konvenciji, svaki pripadnik nacionalne manjine poštovaće nacionalno

zakonodavstvo i prava drugih, posebno pripadnika većine ili drugih

nacionalnih manjina.

Članom 75 Ustava RCG uživanje ovih prava obavezuje pripadnike nacionalnih i etničkih grupa na poštovanje Ustava i zakona RCG.

U Crnoj Gori nije poznat slučaj nepoštovanja ovog člana.